Jedini čovjek, ili jedan među rijetkima kojeg sam upoznao, a s kojim nisam popio piće na Baščaršiji, u čuvenom baščaršijskom „bermudskom trokutu“ Male daire – Dibek – Modena, bio je naš poznati kantautor Kemal Monteno. Viđali smo se na području čuvenog baščaršijskog „bermudskog trokuta“, ali uvijek smo bili u raskoraku, tako da su se susreti na Baščaršiji završavali mahanjem ruke u znak pozdrava ili kratkim vozdra.
Prvi put sam s Montenom imao bliski susret na pomoćnom igralištu stadiona Koševo, u drugoj polovini 60-tih godina, gdje sam dolazio na treninge juniorskog sastava nogometnog kluba „Bosna“. Mnogi bi kazali slučajno, ja u slučaj ne vjerujem, a da slučaj ne postoji dokaz je i ova priča o Montenu.
Elem, bilo kako bilo, tog nekog dana bilo je kasno popodne, u drugoj polovici 60-tih godina proteklog stoljeća trenirali smo na jednom od manjih pomoćnih stadiona na Koševu. Šutali smo na gol golmanu juniora Seadu, koji me je i nagovorio da dođem trenirati jer sam kao dobro igrao lopte; većina moje raje su govorili da sam najbolji, posebno u driblanju, a stil je bio sličan onome koji je koristio Štraus –Ivica Osim. Fol je bio da se mnogo ne barata loptom, nego se njihanjem tijela dribla ili vara protivnik ili više njih.
I bilo je zanimljivo gledati kako u takvim slučajevima po nekoliko protivničkih igrača pada, ni sami ne znajući zbog čega… a lopta je uglavnom mirovala.
Shvatio sam da je Monteno bio zaljubljen u Branku do ušiju, jer kako drugačije objasniti da je na sudar polazio i po sat i više ranije
I, dok smo se mi razbacivali šutanjem tog dana, čujem da mi neko iza leđa govori „Stari, nabaci i meni jednu“… Osvrnuo sam se i na brzinu pogledao tipa, picnut frajer, ma kao lampa… kravata žaketa (sako), poduža kosa, i prepoznam Kemala Montena. Dodam mu fudbal i Kemo uputi pravi profesionalni šut punim prema golmanu. Moram priznati da sam bio iznenađen, a onda, nakon nekoliko šuteva, skužim da Monteno izvrsno barata loptom, no nikako da skontam zašto je došao igrati fudbal tako sriktan i morao sam ga pitati zašto nije došao u trenirci. Rekao mi je: „Znaš šta, stari, malo sam ranije krenuo na „sudar“ s djevojkom….“.
Nije to bilo baš malo ranije, jer ostao je s nama dobrih pola sata, a onda je, po starom sarajevskom folu, cipele glancnuo o hlače, pozdravili smo se i ode Monteno djevojci na sudar, bit će mu to kasnije i supruga Branka. Shvatio sam da je Monteno bio zaljubljen u Branku do ušiju, jer kako drugačije objasniti da je na sudar polazio i po sat i više ranije.
Nisam ga više viđao na treninzima, ali smo se sretali u gradu, najčešće oko Katedrale i nekoliko puta na Baščaršiji, uvijek se, što vele, srdačno pozdravljali. Radovalo me da me nije zaboravio.
Vrijeme je proticalo, Monteno je postajao sve popularniji, a onda, u neko doba, mislim u proljeće 1971. godine, pojavila se pjesma koju je pjevao Kemal Monteno; bila je to pjesma „Jedne noći u decembru“ i vrlo brzo je postala hit u bivšoj Jugoslaviji. A onda, kao grom iz vedra neba, pojavila se i priča da je pjesmu „Jedne noći u decembru“ napisao neki vodnik iz kasarne u Jastrebarskom gdje je Monteno služio vojnu obavezu. Priča se proširila po cijeloj Jugi, Monteno je te priče odbacivao, ali su se u sve uključili i pojedini mediji, mnogi zli jezici, i stvorili strahovito konfuzno stanje oko tog velikog hita.
Vremenom su se priče smirile i do danas je to stanje, intimno, kod mnogih iz starije generacije nerazjašnjeno. Ali, nakon ove priče sve će se razjasniti i znati ko je uistinu napisao pjesmu „Jedne noći u decembru“.
Kao grom iz vedra neba, pojavila se i priča da je pjesmu „Jedne noći u decembru“ napisao neki vodnik iz kasarne u Jastrebarskom gdje je Monteno služio vojnu obavezu
Početkom ljeta 1973. imao sam neke obaveze u Zagrebu, pripremio sam se i s jednim komšijom, s kojim sam se povremeno i družio, jedne noći (ne u decembru, bilo je ljeto) vozom krenuo prema Zagrebu. Taj komšija se bukvalno nakačio, po zanimanju krojač htio je u Zagrebu nabaviti tekstila, štofa za hlače, odijela i ko zna za šta sve ne. Miralem, tako mu je ime, bio je uistinu dobar krojač, a istovremeno i najbrži u Europi. U toku dana najkvalitetnije odijelo skroji, sašije i još se stigne nacugati.
Krenuli smo s nove stanice, u to vrijeme još je bio aktualan slučaj ‘Hrvatsko proljeće’ u kojemu sam i osobno učestvovao tako što sam nekim jaranima, studentima u Zagrebu, za potrebe prosvjeda pisao parole. Jedna od njih je bila sadržaja „Hrvatska u UN!“. Meni je to sve djelovalo kao omladinski cirkus, dok nisu počela hapšenja. Kasnije su parolu izvjesili na Pravnom fakultetu i kad je zagustilo, jedan moj jaran Krešo našao me je u „Gradskoj kavani“ na ondašnjem Trgu republike, popili smo piće i rekao mi da se odmah gubim prema Sarajevu, počela su hapšenja u Zagrebu. Bilo je podne i uspio sam uhvatiti poslovni voz Sarajevo – Zagreb i obratno, kretao je u 13 sati i 10 minuta.
I uvijek, kada se nađem u Zagrebu, sjetim se tih trenutaka. Tako je bilo i ovaj put dok je voz-vlak ulazio na zagrebački kolodvor.
Obojica smo obavili svoje obaveze, ja svoje oko nekih poslova u „Vjesniku“, a krojač se napucao štofovima po nevjerovatno niskim cijenama, a kvalitet prva klasa, sve uzeli u robnoj kući „Varteks“. Tu sam prvi put čuo da neko izgovara „Herceg Bosna“. Šef odjela gdje smo kupili štofove bio je, reče nam, porijeklom iz Hercegovine. Rekoh mu da smo zemljaci iz BiH, a on kaže iz HB… Smijao sam mu se u lice i objasnio povijesne činjenice oko nastanka Hercegovine, da je nastala na tlu Bosne, da ju je osnovao Stjepan Kosača koji je sam sebe proglasio hercegom, i da je osnovao Hercegovinu kao pravoslavac „U ime Oca, Sina, Duha svjatoga i svjetog Save“. Poslovođa je zanijemio, čudom se čudio… Jedva je izustio pozdrav dok smo se opraštali.
Obaveze, krojač i ja, pozavršavali smo vrlo brzo, imali smo gotovo cijeli dan pred sobom. Onda se sjetim da imam rođaka koji služi vojsku u Jastrebarskom i da bi smo mogli skoknuti da ga barem na sat posjetimo, a Jaska je nekih 30-tak km udaljeno od Zagreba. Da ne bi dangubili, uzeli smo taksi i s Trga republike krenuli prema Jasterebarskom. Nas dvojica bili smo poprilično bučni, a taksista, neki mladi momak, primijetio sam, kao da se kočio od straha. Rekao sam mu da se opusti, da mi Sarajlije volimo malo bučnije pričati, što bi rekao Branko Ćopić za Bosance – dobar neki narod, ali, brate, puno galami.
Tu sam prvi put čuo da neko izgovara „Herceg Bosna“. Šef odjela gdje smo kupili štofove bio je, reče nam, porijeklom iz Hercegovine. Rekoh mu da smo zemljaci iz BiH, a on kaže iz HB…
Vožnja je koštala nekih 25-30 maraka današnje love, a mi smo mu dali 50, što je taksistu dodatno zbunilo. Upitali smo neke tipove gdje se nalazi kasarna, pronašli smo je i uz put pričam krojaču da je u toj kasarni vojsku služio i Kemal Monteno. Ušli smo u krug kasarne, u blizini kapije je i prostorija dežurnog oficira koju su obično zvali paščara. Našli smo nekog zastavnika Juru, Dalmatinca. Pred njim, na nekom pohabanom stolu, flaša loze i cuga Jure koliko može, a temperatura zraka skoro 40 Celzijusa. Rekoh mu koga trebam i da smo iz Sarajeva. U blizini je bila kasarna, sa zvučnicima ispod streha, čula se neka muzika. Zastavnik Jure pozva nekog vojnika i naredi mu “nešta”, a onda se ubrzo zaori krugom kasarne pjesma „Bosno moja divna mila“ od Nade Mamule i, mora se priznati, bilo nam je drago što naiđosmo na takav doček. Malo poslije dođe taj moj rođak, s njim i neki njegov drug, zemljak, Hercegovac iz Trebinja, neki Jovo. Pozdravismo se sa zastavnikom Jurom i krenusmo nas četiri negdje popiti piće.
Od kasarne prema centru Jastrebarskog je ulica s blagim usponom. Kretajući se prema centru gradića, s lijeve strane ulice primijetim restoran s nazivom „Sarajevo“. Predložim da tu svratimo na piće i tako uradismo. Udarili smo po pivu, a malo poslije pridruži nam se jedan mladi vodnik, reče mi da je iz Bosanskog Šamca, a nakon što je popio nekoliko teretnih boca piva, poče priču:
– Vjerujem da ste čuli pjesmu „Jedne noći u decembru“ koju pjeva Kemal Monteno. Nije da se hvalim, ali ja sam tu pjesmu napisao i dao je Montenu da napiše za nju muziku i da je otpjeva…
Rekao sam da sam čuo nekakve priče oko te pjesme i da je, navodno, nije napisao Kemal Monteno. Utom dođe još jedan vodnik, pridruži nam se, a ovaj Montenov „tekstopisac“ ustade i ode, kao ima obaveze. Ovaj drugi vodnik bio je iz Srbije, poprilično veseo, i on popi nekoliko klipača Ožujskog piva, i, nakon što je, valjda, sakupio dovoljno hrabrosti, poče i on svoju verziju priče o pjesmi „Jedne noći u decembru“… Značajno me pogledao, bio je niži od mene, a ja hladan kao špricer i pored tolikog piva…
I poče vodnik:
– Bio sam dežurni jedne noći i odnekud počeše same riječi dolaziti… i malo po malo do jutra sam imao kompletnu pjesmu. Ponudio sam je Kemalu, on je prihvatio i obećao da će je otpjevati…
Rekoh: „Baš lijepo“ i na tome se priča o toj pjesmi s ovim novim tekstopiscem završi.
Dok je ovaj omaleni žućo pričao, ja sam se pitao hoće li i ovaj vodnik, koji je došao s njim, biti novi autor pjesme „Jedne noći u decembru“
Valjda je skužio da mu ne vjerujem i nakon još jednog piva otišao je iz društva. Na stolu je bilo toliko boca piva da nije mogla stati ni čačkalica. Pitao sam se ko će to sve popiti, a tad nam se pridružiše opet jedan vodnik i neki mali čovječuljak, žut poput Donalda Trumpa, kasnije se predstavi da je po činu major, ali je često u civilki i tu je po zadatku kao bezbjednjak zbog onoga što se dešavalo u Hrvatskoj, Hrvatskog proljeća…. Dok je ovaj omaleni žućo pričao, ja sam se pitao hoće li i ovaj vodnik, koji je došao s njim, biti novi autor pjesme „Jedne noći u decembru“.
I za ne povjerovati, i ovaj vodnik je bio autor Montenovog hita „Jedne noći u decembru“. I on, nakon par piva, poče svoju priču, kako je iznenada dobio nadahnuće da napiše neku pjesmu, a kako je bila zima, odlučio je da to bude jedne noći u decembru, kao poklapao se i mjesec kada je dobio to nadnaravno nadahnuće za koje je godinama zahvaljivao majčici prirodi što ga dade tako talentiranog za „pjesništvo“, a reklo bi se ponajviše za laži, kao i prethodna dva vodnika.
Nisam mogao izdržati, kažem mu da su istu priču ispričala još dvojica vodnika prije njega, te mu rekoh da ću naredne godine, u isto vrijeme, doći u Jastrebarsko i neka se njih trojica Montenovih tekstopisaca usaglase, dogovore ko je „napisao“ tekst za Montenov hit „Jedne noći u decembru“ i da to jednom za sva vremena skinemo s dnevnog reda, ili da objavimo da postoje četiri pjesme: „Jedne noći u decembru“, pa “Druge noći u decembru“, „Treće noći u decembru“ i „Četvrte noći u decembru“.
Vodnik je najprije pocrvenio, pa pozelenio, preblijedio i poplavio i, nakon te brze izmjene kolorita u licu, naglo ustao i izašao van bez pozdrava. S nama je ostao žuti oficir, major po činu, u civilki, i pričao nam kako u Hrvatskoj još nije sve kako treba, da još ima poneki ustaša.
Ubrzo smo iz tog restorana otišli u neki drugi, više bi se reklo gostionu. Gostiona je bila puna gostiju, poprilično zadimljena prostorija, a onda sam pretrnuo kad je pri ulasku major u civilki „pozdravio“ prisutne goste slijedećim riječima: „Dobar dan, majku vam jebem ustašku“. Bilo mi je strahovito neprijatno, htio sam odmah izaći, ali sam ipak ostao na insistiranje žutog maora.
Ispričao sam mu priču o Jastrebarskom i vodnicima „pjesnicima“, na što je Kemal kratko uzvratio: „Papanska posla!“
Niko od gostiju nije progovorio riječi, major je ustao, prišao džuboksu i izabrao jednu pjesmu koju je pjevala Beba Selimović. Rekao nam je da je to jedina pjesma u džuboksu od nekog pjevača iz BiH. Nije mi bilo ni do pića, niti do muzike, jedva sam čekao da krenemo što prije za Zagreb. Ubrzo smo to uradili, oprostili se od vojnika kojima smo došli u posjet, a major se negdje izgubio, valjda u neku novu gostionu da provocira Hrvate.
Dobar dio te priče ispričao sam Montenu isti dan kad će iz opkoljenog Sarajeva krenuti ka Zagrebu. A susret s Montenom je uslijedio na prijedlog jednog drugog Kemala, Kemala Zatovića, uposlenika grafičke kuće OKO. Njih dvojica su bili izvrsni jarani, stalno se družili. Zatović mi je dan ranije rekao da bi želio da se nađemo na piću u Klubu novinara, a ja sam tu često dolazio, tu su se nalazile i prostorije Saveza nobinara BiH kojim je tada predsjedavao Enver Čaušević.
Našli smo se, njih dvojica Kemala i ja. Poručili smo piće, a onda je Kemal Zatović rekao kako ima jedan posao da se obavi, u pitanju je bila neka trgovinska transakcija, a kako je Zatović smatrao da mi je na neki način dužnik zbog usluga koje sam mu pružio, nije htio da me s tim poslom zaobiđe. Primijetio sam da je Kemal Monteno vidno polomljen šećernom bolešću, poprilično je teško govorio, nije to bio onaj njegov karakteristični glas, više je to bila neka škripa iz grla, ali smo se razumjeli. Ispričao sam mu priču o Jastrebarskom i vodnicima „pjesnicima“, na što je Kemal kratko uzvratio: „Papanska posla!“ Kemal Zatović nam je ispričao sve o poslu, a onda rekao eto vam pa se vas dvojica dogovorite ko će da preuzme da uradi taj posao.
Posao je bio za ratne prilike poprilično dobar, radilo se o nekoliko hiljada maraka čiste zarade, plus dvije hiljade koje je Kemal Zatović predvidio za sebe, bez razlike ko obavi posao. Posao je bio potpuno čist, nije to bio neki ratnoprofiterski zalogaj.
Dva Kemala, a kao da nijednog nije bilo za stolom, šutjeli su, gledali u mene i očekivali valjda da se ja izjasnim. Već sam ja bio odlučio u toku razgovora. Rekao sam da, s obzirom na Montenovo zdravstveno stanje i da treba da ide iz opkoljenog grada, neka taj posao odradi Monteno. Zatović mi reče “svaka čast”, a Monteno „Hvala ti, stari… nemaš pojma koliko si mi pomogao…“.
Ubrzo nakon toga njih dvojica su otišli srediti taj posao, a ja sam ostao i pitao se zašto me je Zatović uopće zvao, mogao je to uraditi s Montenom da ja ne znam, pitam se i danas i jedini odgovor koji se nameće je uljudnost Kemala Zatovića i želja da mi ponudi protuuslugu za nešto što sam ja njemu pomogao u određenim prilikama s početka opsade Sarajeva.
Posebno „Jedne noći u decembru“, pjemu koju su „pisali“ birtijski vodnici, a ustvari napisao – ko bi drugi do veliki Kemal Monteno
Par sati kasnije pojavio se Monteno i pitao za Zatovića. Nisam znao gdje je drugi Kemal. Primjetio sam da je Monteno u totalnoj žurbi, pozdravili smo se i on me zamoli da kažem Zatoviću da mu je ostavio novac kod nekog s kim su obavljali posao, a da će on, Monteno, sutra u ovo doba biti u Zagrebu. Petnaestak minuta kasnije pojavio se Kemal Zatović i iz prve pitao je li dolazio Monteno, na što sam mu odgovorio da je Monteno upravo sada na putu prema Zagrebu. Zatović se uhvatio za glavu, okrenuo se oko svoje osi, rekao mi kako mu je trebao Monteno ostaviti dogovoreni iznos novca, onda sam mu prenio poruku od Montena da mu je lova kod nekoga gdje su obavljali posao. Mislio sam ga duže držati u neizvjesnosti, ali sam odustao vidjevši nekontrolirane kretnje i gestikulacije Kemala Zatovića. Laknulo mu je, častio je pićem i tu se završila priča oko izlaska Kemala Montena iz opkoljenog Sarajeva.
Nakon toga sam prvi put Montena vidio 1995. na tv-u, gostovao je u nekoj emisiji HRT-a, još je bio polomljen šećerom, ali je uspijevao izvući svaku pjesmu kako to samo on zna. Posebno „Jedne noći u decembru“, pjemu koju su „pisali“ birtijski vodnici, a ustvari napisao – ko bi drugi do veliki Kemal Monteno.
Na ovaj način se napokon zatvara priča o nagađanjima kako je tu pjesmu napisao neki vodnik gdje je Monteno služio vojsku. „Jedne noći u decembru“ je Montenov tekst od prve do posljednje riječi i niko mu ga ne može ni prisvajati niti oduzeti, kao ni sve hitove koje je otpjevao, među njima i himna Sarajevu – „Sarajevo ljubavi moja“!
