Naime, njen otac preminuo je prije nekoliko dana, a ona mu je ovim putem uputila posljednje pismo:
“Jutro na snježnim padinama predivnih Alpa oduzima dah, a ove trenutke uživanja želim zalediti u sjećanju dok mi lice miluje nasmijano sunce Italije i strogi vjetar s obronaka Švicarske. Na majici natpis ‘Child’ vraća me u prošlost, u bezbrižne trenutke trčkaranja po olimpijskim ljepoticama nadomak Sarajeva, tamo gdje sam prvi put stala na skije i okusila adrenalin za mene najljepšeg sporta na svijetu. Ne sjećam se svega, ali uz stare izblijedjele fotografije memorija dječje zaigranosti upali lampice pa mi pred očima bude tata, velika očinska figura strahopoštovanja ali i neizmjerne ljubavi i pažnje.
On je bio taj od kojeg sam naslijedila moju ljubav prema sportu, on je bio taj koji me učio hrabrosti, on je bio taj uz čiju sam pomoć savladavala sve prepreke pomoćnih točkova popularne Violete ili strašne zvijezde na gredi gimnastičarske dvorane #Fis. Ako si rođen u Sarajevu prirodno je bilo da moraš naučiti skijati pa sam tako i ja uz mog supermena Seju s nepune četiri godine otišla na vrh Bjelašnice jer nikakav instruktor ne može bolje naučiti kćer umijeću kraljice snježnih sportova od njezinog tate. Sjećam se da sam stajala na svojim malim skijama između njegovih i tako smo se uz pomoć pluga spuštali sve do dna gdje su nas čekali sendviči i topli čaj. Mnogi su u nevjerici gledali čovjeka kako s ledenih padina divlje Bjelašnice djevojčicu uči prebacivanju težine i držanju štapova…jer to se uči na ravnome nikako na najvišem vrhu planine.
Ta djevojčica uskoro je bez tatine pomoći pratila svaki njegov trag skija, jurila s onom dječjom hrabrošću koju danas naravno nema i ponosno slušala pohvale pred starijima kako je budući Alberto Tomba. Onda je došao rat, a moja želja čekala je u podrumu pune četiri godine prije nego je ponovno mogla osjetiti čari prštanja snijega pod težinom daski koje život znače. Moj supermen opet nije odustajao pa me upisao u školu skijanja gdje sam ovaj sport trenirala punih sedam godina, ali nekakhaber.bao život me odveo u drugom smjeru pa je skijanje ostalo moja ljubav, a ne profesija,piše haber.ba/
Mog supermena danashttp://www.haber.ba/ nema. Otišao je stisnuvši mi ruku i podarivši mi osmijeh kada sam rekla da idem skijati u Italiju. Njegov duh nikako se nije uklapao u bolničku postelju i bez obzira koliko je bio slab u mojim očima i dalje je bio onaj veliki tata supermen koji može sve. Moj supermen sada je moj anđeo na nebu koji me štiti od svakog zla, koji me grli i ljubi u kosu govoreći – “Lutko moja”.
‘Volim te tata’“, napisala je Hana na kraju svoje posljednje poruke ocu.
