Srbija, Šumadija, općina Vladimirci, a u njoj zabačeno selo Gomilica. Selo Gomilica godinama povremeno privlači pažnju nekih svjetskih medija, jer je riječ o jednom od najbogatijih gastarbajterskih mjesta u Srbiji.
A kako je riječ o selu većinski naseljenom Romima, odnosno njihovim gastarbajterima, jer Gomilica tijekom godine zjapi prazna, da bi se preko ljeta vlasnici nekretnina sjatili s obiteljima na godišnjim odmorima, ovo mjesto je u najnovijoj reportaži AP predstavio praktično kao najbogatije naselje Roma na svijetu.
Riječ je o totalnoj suprotnosti jadnim slamovima društveno izbačene etničke zajednice, s ljudima čija djeca tradicionalno imaju jezivih problema obrazovati se, naći posao, pa tonu u alkohol, u nekim slučajevima i kriminal. Kako to već ide u trećem svijetu, koji po Europi, tako i Hrvatskoj, često opstaje među Romima. U selu Gomilica zapravo je činjenično netočno nazvati tamošnje građevine “kućama”.
Riječ je o višekatnicama takvog tlocrta i oblika da bi se na nešto drugačijim lokacijama u njima mogle zamisliti svjetske pop- ili filmske zvijezde, u nekim slučajevima možda i kakva ladanjska rezidencija, omanji dvorac nekog sitnijeg monarha. Doduše, s tom razlikom što je eksterijer tih super-vila iskićen zlatnim lavovima, kipovima konja u skoku, ptica, pasa…
Petar Đorđević (71) za AP je ispričao da je od 50 godina svog radnog vijeka 40 godina odradio kao vozač kamiona, radeći kao gastarbajter u Austriji. Iz tog inače jezivo siromašnog kraja ljudi su se masovno stali odseljavati u 60-ima kako bi radili na Zapadu. Đorđević otada živi u Beču, njegova obitelj u međuvremenu je postala trogeneracijska dinastija i njih 40 sada svakog ljeta dolaze na koji tjedan kako bi uživali u onome što im je izgradio njihov pater familias.
“Svašta sam u životu pretrpio, sve što sam imao uložio sam u ovo ovdje”, kazao je. On je bio među prvima koji je iskoristio Titov deal sa Zapadom kojim se izborio da građani tadašnje SFR Jugoslavije imaju pravo otići na rad na Zapad. Kako je otišao jedan, tako je išao i drugi, uskoro su otišli više-manje svi. I svi u Beč u Austriju. Hrvatski gastarbajterski poučak uči nas da su takvi iseljenici rintali po cijele dane, cijele godine, od jutra do mraka.
I kako su štedjeli, sve što su imali ulagali su u nekakvu kuću u svom rodnom kraju. Na tom mjestu sličnost s hrvatskom gastarbajterskom pričom prestaje. Šumadijski gastarbajteri iz Gomilice stali natjecati tko će izgraditi veću, spektakularniju, ako se njih pita i ljepšu kuću. “Kad je bio šiling, susjed je gradio dva kata. Pa onda mogu i ja tri. To je bilo takmičenje”, kazao je za Prvu TV Prodan Pavlović.
Pri gradnji se nije štedjelo. Posvuda su bazeni, ograde su visoke, niklovane ili od kovanog željeza, čija zgradurina nema nekoliko desetaka soba kao da ništa nije učinio. Primjerice, tako da svaka kći, svaki sin, svaki unuk ili unuka imaju barem po jednu sobu. Ili dvije. Još bolje tri. Na nekim zemljištima nalaze se i dvije ili tri kuće. Sve kako bi imali u čemu uživati dva ili tri puta koliko godišnje navraćaju u Gomilicu iz “pečalbe” na dva ili tri tjedna.
Slična situacija je i u puno većem susjednom Jazovniku. Tu se, zapravo, vidi da je riječ o pravoj gastarbajterskoj priči. U općini Vladimirci prijavljeno je oko 17.000 Srba, nešto manje od 200 Roma, pokoji Hrvat, Makedonac, Rumunj… I u Jazovniku i u Gomilici obiteljske, zapravo dinastijske megarezidencije gradile su tri generacije gastarbajtera i danas se ljudi tamo zafrkavaju ta dva sela ugrubo vrijede milijardu dolara. Možda i nisu tako daleko od istine.
Mnogi niti ne znaju koliko su novca ugradili u te građevine. “Otprilike, kad bih to pretvorio u današnju valutu, mislim da bi to bilo oko milijun eura”, kazao je Đorđević za Prvu TV. “Ja sam ovdje sada stalno, jer sam u mirovini. Ali djeca mi dođu po tjedan dana, svrate kada idu na more”, dodao je. Kaže da on i supruga ne stignu pošteno niti otvarati i zatvarati sve te puste prozore po cijeloj kući.
I uvijek imaju nešto za dograditi, promijeniti, kako tko još nešto uštedi, pa gipsane figure zamijene za one s pozlatom, ili se pronađu suvremeniji materijali za krov.
Verica Jovanović je rekla da godišnje stigne u tu kuću doći na tri tjedna, a i to vrijeme kompletno potroši samo na čišćenje i spremanje mnoštva soba, uređenje – hm – nazovimo to okućnice, stabala… “To mi je odmor, da. Ali, što ćeš, ako nešto želiš imati, moraš tako”, kazala je. Nakon takvog odmora, vraćaju se u Beč, gdje u pravilu stanuju kao podstanari u skučenim stanovima. Skoro svi redom.
Slike supervila iz Gomilice u Šumadiji možete vidjeti u galeriji slika, a videoreportažu koju je od Prve TV preuzeo austrijski Kosmo, na snimci ispod:
