Postala sam mama u 35. godini, dugo sam živjela sama, pa sa mamom. Ali ne zato što sam to baš tako željela. Čovjeka svog života srela sam u 34. i eto, nije moglo ranije.
Ali čim je naša kćerka ugledala svjetlo dana, počela sam da razmišljam koliko ću imati snage za besane noći, koliko ću godina imati kada maturira, koliko ako bude išla na fakultet i diplomira… da li ću moći da joj pomognem oko njene djece… more pitanja koje postavljamo mi mame same sebi, piše “Žena“…
Sjetila sam se svojih prijateljica koje su postale mame u dvadesetim, i kako im zavidim na fotografijama na Facebooku, one sa velikim kćerkama i snovima. Zavidim što su veći dio krucijalnih roditeljskih briga prebrinule mlađe i snažnije. Što će za razliku od mene biti poljetne bake. Baš kao što je moja mama stigla da pomogne meni kad je trebalo…
Mislite da mračim? Možda… ali vjerovatno ovo ne bih pisala da nisam nedavno išla na godišnji ginekološki pregled.
Pita meni doktorica: Kad ste postali majka?
I kažem joj:”Sa 35”.
A ona će meni: “Pa hajde, to i nije tako kasno. Vi još, gledajući trendove, spadate u mlađe mame. Kod mene su bile dvije žene koje žele da ostanu trudne, a imaju, jedna 43, a druga 46 godina. Zamislite! Zdrave žene, ali sada, kažu, imaju vremena. Pa pitam se, misle li one na tu nerođenu djecu? Koliko je to odgovorno prema njima? Pa da li će stići i imati snage da brinu o njima? Koliko će živjeti? Nisam ja protiv djece, naprotiv, samo ljuta je šteta što nisu ranije rađale. Razumijem žene koje su imale problema i nisu mogle ranije da se ostvare, za njih je uvijek pravo vrijeme. Ali ovo? Nisam ja za tu modu”, sipa doktorica pitanja i dileme kao iz rukava, a počela sam da se pitam i ja.
Sjetim se jedne situacije iz kćerkine škole. Došli mi po djecu, a među roditeljima i oni sjede glave i zboranog lica. Kažem ja, baš lijepo što je deda došao. A čovjek se naljuti! On je tata sa 63! A dijete devet godina. Bilo mi je neprijatno. Tek kad sam vidjela veoma mladu mamu pored njega, sve mi bilo jasno. Da vežeš svoj lajavi jezik, kažem sebi.
Nije biologija surova samo prema nama ženama, kako nam se čini. Za razliku od nas, muškarci mogu da budu tate i u šezdesetima. Pogledajte matore Rolingstonse. U isto vrijeme su očevi i dede. Ali vidi se da su vremešni i sigurno ne mogu da potrče za tom djecom kao mlađi očevi. Da li su potpuno zdravi?
Ali lako je nama za njih, tu su dadilje, pare, komoditet koji stvara velika lova. A šta je sa nama, običnim svijetom?
Veoma mi je teško da zamislim nekog kao tatu ako vidim dedu. Samo razmišljam o tome koliko će dugo biti uz svoje dijete, da li će ono imati bar dvadeset godina… Eeee, alli nije sve crno-bijelo.
Ova priča ima i drugu stranu medalje, da ne pomislite da sam potpuno protiv roditeljstva u kasnim godinama.
Život se surovo poigrao sa mojom porodicom. Mene su moji roditelji dobili mladi, bilo im je tek 22. Imala sam čarobno djetinjstvo, mlade, snažne roditelje koiji su bili posvećeni meni i sestri. Ali tata nas je napustio kad mi je bilo 23. I ništa nije dočekao, ni diplome, ni rođenja, ni krštenja…
Pa da li onda možemo da pričamo o starim i mladim roditeljima, pitam se ja. Moju najbolju prijateljicu iz djetinjstva majka je rodila sa 40, sad uživa u velikim unucima. Naš porodični prijatelj sinove je dobio u pedesetim, dočekao je i da im zaigra na svadbi…
Nema pravila. Tako draga moja doktorice, ne znam da li mogu u potpunosti da podržim priču da su one dvije žene iz vaše ordinacije stare za potomstvo. Možda će duže uživati uz svoju djecu nego neko ko ih je dobio mlad. Jer život se surovo igra sa nama.
Neka nama dejce, dobrodošla u svim našim dobima!
Ali svako od nas mora sam da procjeni i osjeti koliko je mlad i sposoban za to. Lično ja bih voljela sam ostvarila svoj san iz rane mladosti, da budem mlada mama i da rodim troje djece. Život je namjestio drugačije… ali ipak sam sretna majka. Mlada? Stara?
Šta vi mislite?
