Svi su zakazali
Zajedno su izišle sa školskog sata, otišle u apoteku i kupile test za trudnoću. Hrabrile su jedna drugu, tješeći se da je sigurno riječ o lažnoj uzbuni. Trudnoće u toj dobi događaju se u filmovima, a ne u stvarnom životu. Lažno hrabre, u školskom WC-u dvije su tinejdžerice sa strahom u očima gledale kako se sjaji mali plus na testu. Rezultat je bio pozitivan. Martina je bila učenica trećeg razreda srednje škole i nesumnjivo je čekala dijete.
Mlada majka jedna je od protagonistica filma koji su o maloljetničkim trudnoćama snimili njezini kolege iz Srednje škole Stjepana Ivšića u Orahovici (Hrvatska). U filmu ona govori o situaciji u kojoj se našla prije nešto više od godinu dana. No, njezin slučaj nije usamljen. Godišnje u našoj zemlji zatrudni oko dvije hiljade tinejdžerica, pokazuju podaci Zavoda za javno zdravstvo. Ne rode sve – neke se odluče na pobačaj. Druge pak rode, ali ne zadrže dijete. Odluke su različite, no broj trudnoća i dalje je alarmantno visok. Problem postoji i hitno ga treba početi rješavati, jer se ništa ne događa samo od sebe.
“Malo se ulaže u edukaciju mladih i to je jako loše. Svi smo zakazali – roditelji, porodice, škole. Tinejdžeri se sami informišu, a puno je neprovjerenih kanala i jedni drugima dijele netačne informacije. Mi smo prije tri godine pokrenuli forum namijenjen maloljetnim roditeljima, ali i onima koji imaju općenita pitanja u vezi se*sualnosti. Dobivamo jako puno poruka, a pitanja koja nam dolaze pokazuju elementarno neznanje”, kaže Silvija Stanić, psihologinja udruge “Korak po Korak”, koja već deset godina vodi projekt “Mama je mama”.
Metalni okus panike
Martinina priča dio je statistike o neplaniranim trudnoćama u mladoj dobi. Djevojka sada ima 17 godina i iskreno kaže kako nikad neće zaboraviti trenutak kad je shvatila da čeka dijete. Sjeća se svakog detalja oko sebe: uzorka pločica na podu, zvuka udaljenog automobila na ulici, ritmičnog kapanja vode u umivaonik. Sjeća se i metalnog okusa panike u ustima. Nikad, kaže, koliko god da živi, taj trenutak neće zaboraviti.
“U prvi mah bio je to potpuni šok. Nisam znala što ću, kako ću dalje. No, bila sam sigurna da neću abortirati. Nikad, čak ni da se posve sama moram brinuti za svoje dijete. Nisam to željela. Na svu sreću, ipak nisam sama u cijeloj ovoj priči. Moji su roditelji najprije bili u šoku, ali nakon par dana su se pomirili sa situacijom i počeli su planirati gdje će dijete spavati, gdje kupiti odjeću, kako se organizirati da mu ništa ne zafali. Odmah su stali uz mene i podržali me. Znala sam da hoće, jer me vole, ali nije mi bilo lako reći im”, kaže Martina, koja dodaje kako je svom bivšem dečku odmah rekla da čeka njihovo dijete. Bio je šokiran, nije to očekivao, i ispočetka nije bio siguran da će njih dvoje moći uspješno odgojiti dijete.
“Njegova je majka također bila mlada kad ga je rodila. Imala je otprilike isto godina kao i ja, tako da je u 32. godini postala baka. Naravno da je i njoj to bilo veliko iznenađenje, baš kao i mojima, no prihvatila je unuku i obožava je. Dosta nam pomaže, uskoči kad god može pričuvati Noru. Vikende provodimo zajedno i često smo kod nje”, dodaje Martina.
Postat će kuharica
Iako je njezin dečko ispočetka bio prestrašen i nespreman za dijete, s vremenom je shvatio da želi dati sve od sebe, pa su se on i Martina pomirili. Kad se rodila Nora, koja sad ima pet mjeseci, bio je presretan.
“On je još u školi, jer je nešto mlađi od mene, a ja sam maturirala. Nije mi to bilo teško: većinu toga naučila sam slušajući profesore na satu, a i zaista sam se maksimalno potrudila da što više toga obavim prije nego što mi se kći rodi. Nakon što Nora malo poraste, tražit ću posao kao kuharica, jer želim raditi. Nije bilo lako sjediti u školi s velikim trbuhom, a i primijetila sam da me ljudi ponekad čudno gledaju. Navikla sam se na to i ignorirala ih”, dodaje mlada majka, koja kaže da su joj prijatelji bili velika podrška u trudnoći. Njezina najbolja prijateljica uopće više nije odlazila na tulume, samo kako Martini ne bi bilo teško jer ih i ona propušta. Bila joj je velika podrška od prvog trenutka i još je uz nju. Zato Martina kaže da se ne osjeća kao da je propustila nešto bitno i veliko.
Se*sualni odgoj
“Jedino mi je žao što nisam išla na maturalnu. Stvarno sam se veselila odlasku. Imala sam haljinu i bila sam spremna za izlazak, no bilo mi je loše. Prokrvarila sam malo prije nego što sam trebala krenuti na svečanost i završila u bolnici. Nakon par dana sam rodila. Žao mi je što nisam otišla, zaista mi je jako krivo. No, to je jedino za čim žalim”, kaže Martina.
Profesorica Ivana Maričić iz njezine srednje škole, koja je svoje učenike potaknula da snime upravo film o maloljetničkim trudnoćama, kaže kako rađanje djece u tako mladoj dobi nije često, no povremeno se ipak dogodi. Nije to laka situacija ni za koga, priznaje.
“Mi u školi imamo seksualni odgoj, a i na satu razrednika uvijek nastojimo s djecom razgovarati o takvim važnim temama. No, trudnoće se dogode i svi moji kolege nastoje dati sve od sebe da majkama i očevima te djece olakšaju. Nastojimo ih ne isticati, kako se te djevojke ne bi osjećale da su u centru pozornosti, jer mnoge to postanu čim svi saznaju da su trudne”, pojašnjava Ivana i dodaje kako je Martina imala sreće. Njezina je priča dobro završila: obitelj je stala uz nju, kao i otac djeteta i njegova obitelj. Mnoge djevojke nisu te sreće.
Najbolja prijateljica Valerija: Neki su je ismijavali i zadirkivali, ali ja ću joj uvijek biti podrška
Od samog početka kada sam saznala da je Martina trudna bila sam uz nju i jednim dijelom sam bila presretna što čeka bebu i bilo mi je jako drago. A s druge strane, bilo mi je žao što je od tog trenutka sve stalo. Nije više bilo zajedničkih izlazaka, čestog druženja i svega ostalog što tinejdžeri vole. Dok su neki bili uz nju i trudili se da se osjeća ugodno i poželjno u društvu, drugi su je promatrali drugačijim očima, govorili joj kako si je to mogla dopustiti, ismijavali je. Ali, to je valjda uvijek tako, ljudi gledaju druge i trpaju nos tamo gdje im nije mjesto. Uz potporu, Martina je ipak sve izdržala. Iako joj se život jako promijenio, nije se promijenilo naše prijateljstvo. Uvijek će imati moju potporu i uvijek ću joj biti desna ruka, jer ipak mi je ona sve na svijetu. Želim samo reći da ne treba nikoga ismijavati i zadirkivati jer svakome se to može vratiti, nikada ne znaš što ti život nosi i koliki udarac i sam možeš primiti.
