Odmah sam otišla na pregled. Kada sam rekla koliko mi kasni, doktor je prokomentarisao: “Gdje si ti požurila?!” Uradio mi je ultrazvučni pregled i rekao: “Čestitam, postaćeš mama! Ček, ček, imaju dvije bebe!” Šok! “Molim?” “Ček, ček, možda i tri!”
Nemoj više da gledaš, nemoj više da gledaš! Javljam dragom: “Čestitam postaćeš tata, sigurno je!”
“Super, jel sve ok“, pita on.
“Jeste, ali ima ih dvoje!” Tajac! “Milee, jesi li me čuo?” Mile u šoku, kao i svi kada su čuli da nosim blizance.
Prvi mjeseci trudnoće su prošli super. Bebe odlične, sve školski, dječak i djevojčica. Ekspertni UZ super, dabl test super, sve čista petica! Termin 16. mart 2014. Ja trudnica u formi, svaki dan šoping + šetnja, piše Yumama.
Drugi dan Božića išli smo kod mojih na ručak, na riblju čorbu. Sjećam se da mi je bilo malo teže da šetam to veče, ali ništa strašno – 31. nedjelja trudnoće! Došli smo kući, izvrkačili se na krevet, gledali TV. Mene je malo boluckao stomak, mislila sam da malo teže varim čorbu. Mile je zaspao u momentu, a meni se nije dalo! Okreni se, prevrni se, ne mogu da se namjestim. Pomislila sam: “Aha, počelo je ono što su mi pričali, pred kraj trudnoće nećeš moći spavati, nećeš se moći namjestiti!”
Probudio me bol u krstima i stomaku. Trpila sam sat vremena, a onda sam shvatila (konačno) da nešto nije u redu. Probudila sam Mileta i pozvala hitnu – rekli su da dođemo! Nekako smo stigli sa nalazima, i pregledala me je prilično mlada i neiskusna doktorka. Rekla mi je da sam otvorena jedan prst i uputila na Betaniju jer to je ipak blizanačka trudnoća, što je sigurno, sigurno! Nisu mi ni sanitet dali! Ni kofer nisam spakovala, ni sočiva nisam izvadila, ništa! Pravac Betanija!
Sjećam se, bilo je 2:43 kada smo stigli! Pregleda me doktorka i rekla mi da sam otvorena sedam prstiju. Poslije samo pola sata! Pitala me je gdje su mi stvari. Koje crne stvari, ja sam 31. nedjelja!
“Milice, idemo sada gore, vi ćete se brzo poroditi“, rekla mi je.
Popela sam se pješke gore, ne znam na koji sprat. Probušili su mi vodenjak. Babica je saopštila doktorki da me je priključila na indukciju, na šta je ona rekla:
“Kakva crna indukcija, skidaj je i pravac u salu na sto!”
Boljelo me je i popuštalo, a ja sam još uvijek čekala da krene porođaj! U sali sam ležala na stolu. Vezali su mi noge, a ponovo me je pregledala doktorka. Pored nje, tu su bili i anesteziolog, ginekolog akušer, dvije babice, pedijatar, pedijatrijska sestra i pedijatrijski brat! Wooow, kao da sam poznata ličnost! Kad su krenuli naponi, počela sam da guram po uputima babice:
“Ajde još jednom, još jednom…” i hop, nešto malo crno izleti pravo u ruke doktorke. Jao kako je maaali! Da, prvi je izašao Stefan! 1490 grama! Doktorka mi je tada rekla da malo odmorim. Kakvo crno odmaranje! Tek što sam spustila glavu i kao malo se zavalila, op, op, opet me zaboljelo.
“Ok, sad ćemo!, čula sam tada babicu. Doktorka je razgovarala sa timom, govorila im je da druga beba ide karlično. Nisam željela carski rez, sve vrijeme sam željela da se porodim prirodno i da naše bebe primim u naručje. Doktorka mi je prišla i rekla: “Mama, druga beba ide karlično, samo nas slušajte i biće sve ok!”
Jedan napon, drugi, i opet čujem doktorku: “Mama, sad joj morate pomoći, ona ne može bez vas!” U tom momentu osjetila sam takav nalet snage, energije, volje, želje, kakav samo majka može da osjeti! Hop, evo i naše djevojčice! Elena. Kraljica. 1480 grama Ali, ona nije zaplakala. “Zašto”, pitala sam.
“Čekajte, mama, ne može odmah”, čula sam riječi. I onda sam čula plač, kao malo mače kad mjauče! Kasnije sam saznala da su oboje reanimirani tu pored mene. Odveli su ih…
Nijedno nisam primila u naručje. Bili su slabašni, pluća im nisu bila dovoljno razvijena, pa su morali u inkubator! Prišla mi je doktorka i rekla: “Mama, ostala je posteljica, uspavaćemo Vas na kratko”. I to je prošlo.
Prešla sam u sobu, na poluintenzivnu njegu. Gledala sam TV, javila sam se Miletu, sestri, mami, kumi. Niko mi ne vjeruje šta se desilo jer… rano je! Kada je stigla prijepodnevna smijena, došla je i babica koja je Miletova sestra. Donijela mi je kafu i slike naših beba.
“Miko, ok su, ali su im pluća nerazvijena, moraju biti u inkubatoru”, rekla mi je.
Došla je još jedna porodilja u sobu, donijeli su bebe na podoj, ali ne i moje. Otišla sam na odjeljenje i ugledala dvije mrve u inkubatorima. Nisu se vidjele od cjevčica, zavoja, braunila, maski! Biće ok, moraju, to su naši borci! Tek uveče sam uspjela da zaspim i spavala sam do jutra. Prošla je i vizita kada su me zvali na odjeljenje. Stefan je morao u dječju bolnicu, na odjeljenje neonatologije na gojenje! Disao je sam, a trebalo je još da nagura kilažu kako bi mogao da ide kući. Sestra koja je došla po njega, izvadila ga je iz inkubatora i dala mi ga je u naručje. Bože, kakav osjećaj!
Odmah je prestao da plače, osjetio je svoju majku! Vratila sam se u sobu, a oko 12 sati pozvali su me na odjeljenje. Opet sam brinula! Kada sam vidjela prenosni inkubator, znala sam i da seka ide. Prišla mi je doktorka i rekla: “Mama, vašoj djevojčici se pogoršalo stanje, biće prebačena na odjeljenje intenzivne njege dječje bolnice, tamo će imati bolju njegu, ne brinite, u sigurnim je rukama. Čim vam krene mlijeko, možete doći u bolnicu da ležite i da budete sa svojom djecom!”
Suze su mi same tekle! Kao rijeka! Elenu mi nisu dali u naručje, suviše je bila loše da bi je izvadilli iz inkubatora. Provela sam još jedan dan u Betaniji, mama bez svojih beba! Sutradan sam otpuštena kući. Čekali su me Mile, svekar i svekrva, buket cvijeća. Vukla sam kofer sa stvarima za sobom, a ruke su mi bile prazne! Nema naših beba! Kada smo otišli u dječju bolncu, tražili smo bebe po svim odjeljenjima. Pješke smo obišli sva četiri sprata, samo su nas slali na druga vrata. Već sam htjela da vrištim gdje su mi djeca, kad smo ih napokon našli.
“Obucite mantile, stavite patofne, kape na glave, dezinfikujte ruke“, reklli su nam. Prišli smo inkubatoru…
Elena kao mali miš virila je ispod onih cjevčica, sestra nije mogla da nam da nikakvu informaciju, uz komentar da zovemo telefonom da se raspitamo. Otišli smo na neonatologiju, gdje, zbog pravila odjeljenja, nismo mogli prići inkubatoru. Vidjeli smo samo staklo, Stefana nismo vidjeli od cevčica i maske. Kada sam stigla kući, koncentrisala sam se na ono što mi je bilo najbitnije, a od čega je zavisio njihov život – na mlijeko! Krenulo je, malo po malo. U nedjelju sam saznala da je Elena bolje i da je prešla na odjeljenje neonatologije – korak bliže svom bati!
U ponedjeljak sam spakovala stvari i otišla kod naše djece, iako mi se srce cijepalo što nismo svi zajedno kod kuće! Deset mama u istoj sobi, kao da su u hotelu, a ja sam htjela da se raspadnem od tuge! Poslije sam shvatila da su se tako sve mame osjećale. Nakon šest nedjelja boravka u dječjoj bolnici, napokon je došao taj dan. Doktor mi je rekao prelijepe vijesti – mogli smo da krenemo kući! Nije bilo ni malo lako izdržati, ali naši mali divovi su napokon bili u svom gnijezdu! Uskoro će naš drugi rođendan. Svakim danom sve više iznenađujemo mamu i tatu. Smijemo se, pričamo, uživamo, rastemo! Ali uvijek ćemo ostati mamini i tatini mali borci, bebe – divovi!
