Piše: Šejla Cocalić, Hayat.ba
Ništa u životu nije jednostavno, ali ako će moj primjer potaknuti samo jednu osobu da uradi nešto slično, onda je moja misija uspjela. Ono što ja uvijek naglašavam jeste da u životu treba imati realan, jasno definisan cilj i težiti ka tome. Ja sam poznata po tome da ne odustajem kad se uhvatim nečega. Oduvijek volim djecu i dosta sam radila s djecom kojoj smo najpotrebniji i to je bilo apsolutno volonterski. Radila sam s djecom bez roditeljskog staranja, tako sam ih upoznala, upoznala njihov život, i tada sam s nekih 19 godina sebi obećala da ću makar jedno dijete spasiti doma i dati mu porodicu.
Suprug i ja smo se vjenčali, dobili svoje dijete i nakon toga poslali zahtjev za usvajanje centru za socijalni rad i to je bio naš prvi korak. Suprug se složio s tim i nije bilo nekih pitanja kad samo krenuli u taj proces. Moj sin je tada bio mali, ali ništa mi nije bilo previše. Ostvarila sam se kao majka i bilo mi je bitno da idem korak dalje. Nije ni to bio moj uslov za usvojenje, samo smo u tom trenutku riješli neka druga pitanja, stambeno i zaposlenje, i tada se stvorila prilika.
Svima onima koji imaju bezbroj pitanja, a samim tim i dilema o usvajanju Lana želi poručiti mnogo toga, prije svega želi ohrabriti one koji razmišljaju o tome, i želi im biti podrška na tom putu.
Prije svega želim da kažem da to nije nikakav megaproces, da to sve dugo traje, ali nije ni loše da to dugo traje, jer se vi u tom procesu stalno preispitujete. Drugačije je kada rodite dijete. Prema djetetu koje usvojite imate dodatnu dozu odgovornosti, to je sigurno tako pa je dobro da se malo i preispitate. Sav taj proces razgovora traje između 6 i 8 mjeseci, prolazite sva testiranja dok vas svi malo propitaju, ti testovi nisu zahtjevni, ali oduzmu malo vremena, što nije nikakva drama. Nakon toga počinje, ustvari, proces potrage za djetetom. Vi se prijavljujete u sve centre za socijalni rad, ne znači da ćete dobiti dijete tu gdje jeste. Vi se sami, dakle, prijavljujete u sve centre. I onda smo četiri godine čekali da nas pozovu.
Nikada nisam izgubila nadu, znala sam da će se to desiti. Ne mogu reći da nije bilo stresno, ali cjelokupan taj sistem je takav i tako to ide.
Onda, nakon četiri godine čekanja, stigao je poziv poslije kojeg je još jedno dijete stiglo u njihov dom.
Iz centra za socijalni rad vas redovno pozivaju, ali, eto, ne izaberu vas. Često vas pozivaju, ali neko drugi dobije dijete. I onda je zazvonio telefon i rekli su da su se odlučili za nas i da ima jedna beba. Ja sam se javila na telefon, spustila sam slušalicu i rekla: ‘Bogami, mi bismo trebali odustati’, toliko sam se prepala. Došlo je do toga i šta sad? Hoćemo li mi moći? I onda je ona opet nazvala i pitala predomišljalimo se. ‘Ne brinite se, nije to ništa, tako se ponašaju gotovo svi i to je prirodna reakcija.’ A taj momenat mi je bio odličan i olakšanje da nisam sama tako reagovala. Nisam poznavala nikoga ko je usvojio dijete, a bilo bi mi super da jesam. Zato ja sve ovo pričam. Meni se ljudi javljaju non-stop i super mi je, trudim se da svima pomognem.
U njihov dom je stigla tromjesečna beba.
Taj proces bio je prirodan. Ja sam se osjećala kao poslije trudnoće, osjećala sam se kao da sam došla iz bolnice i donijela dijete. Moj sin, koji je tada imao četiri godine, to je super prihvatio. Važno je samo razgovarati, jer djeca baš sve razumiju.
Nakon adaptacije mi bismo išli odmah na drugo usvajanje, ali smo mislili da nema šanse da dobijemo i drugo dijete pa smo se odlučili na hraniteljstvo. I vrlo brzo nakon toga dobili smo obavijest da dijete koje smo uzeli kroz hraniteljstvo može biti spremno i za usvajanje. Ja sam mislila da to nije moguće, meni je to bila prekrasna stvar. Onda je krenuo opet isti proces. Mi smo poslali upit za hraniteljstvo, a dobili smo mogućnost za usvojenje. To je nešto divno. Mislim da me ne može shvatiti niko ko ne prolazi kroz to. Ja to ne mogu ni prepričati. Sav taj proces vas izdigne na neku novu razinu i to je jednostavno tako. Dok treće dijete nije stiglo u našu porodicu, prošle su otprilike tri godine. Te stvari, jednostavno, traju i sve to ima neki svoj tok trajanja i kasnije shvatite da je sve to imalo smisla.
Danas su svi zajedno.
Mi smo se svi uključili svuda, svi volontiramo. I povremeno dijete iz doma dovedemo našoj kući da osjeti kako je imati porodicu. To nam je kao još jedan brat i jako smo ponosni na to. Mi nismo stali. Ako se ukaže prilika, mi ćemo još usvajati.
Sva njena djeca znaju ko su i kako su došla tu.
Ja mislim da svima treba sve reći. Kad djetetu date sigurnost, kad ono vidi da se vi brinite za njega, onda ni dijete nema nikakvog straha. Sve je do vas, kako vi to predstavite, tako će i biti.
Obično mi se javljaju žene i uglavnom pitaju kako da započnu proces usvajanja Ja sam svima na raspolaganju. Za početak odete u svoj matični centar za socijalni rad, popunite formular za usvojenje i dalje ćete sve saznati sami. Dakle, to je početak. Obično muževi, odnosno partneri imaju dileme i treba to nekako riješiti. Ja nisam imala tu vrstu problema, ali mislim da nije jednostavno partneru to približiti.
Kao šlag na kraju ove priče – Lana je svoju ljubav prema djeci željela na neki način prenijeti i na druge, tako je postala certifikovani stručnjak za posebnu masažu beba. Radionice su već uveliko počele, a nauka je odavno dokazala da se kvalitetnom i prije svega ispravnom masažom pomaže pravilan psihosociološki razvoj beba, pravilno emotivno utemeljenje, i da se tim nježnim dodirima stvara osjećaj sigurnosti i sreće. Lana svoje znanje rado dijeli s drugima, naročito s osobama koje su u stalnom kontaktu s bebama, poput odgajatelja. Lana je na kraju ove priče, složit ćete se, jedna posebna žena, s posebnim srcem.
Lana, hvala ti!
