Moj suprug, ljubav mog života, i ja, nekoliko mjeseci smo se borili da mog sina tinejdžera iz prvog braka uvedemo u red. On ima poremećaj ponašanja, suicidan je i živio je na ulici. Cijelog života se bori sa svojim poremećajem, a ja sam cijeli život uložila u napore da mu pomognem. Kada smo juna 2015. godine primjetili da Fejsbuk statusi mog sina postaju sve mračniji i mračniji, ponovo smo uzeli stvar u svoje ruke, piše Šona Rizdon iz Amerike, koja je svoju tragičnu priču podijelila na Fejsbuku, piše Žena.
Usljedila su suđenja, odlasci kod socijalnih radnika i sati svađe mene i mog sina, mog muža i mog sina, mene i mog muža. Živjeli smo u opsadnom stanju. Još dvoje djece bilo nam je u kući (naša mlađa zajednička kćerka i moja kćerka iz prethodnog braka) i situacija je bila vrlo napeta. Bila sam zahvalna mužu što je davao sve od sebe.
Ranog decembra, poslije mjeseci takvog života, teškom mukom donijeli smo odluku da moj sin mora da ide. Iako smo mu našli smeštaj, on je riješio da se vrati na ulicu. Iako je bilo jezivo bolno živjeti sa saznanjem da vam je dijete na ulici, znala sam i da smo uradili sve da mu pomognemo, ali ne možete pomoći osobi koja odbija pomoć. Istog trenutka kada je on otišao, mir se vratio u našu kuću.
Kasnog februara, saznali smo da čekamo djevojčicu i da ima Daunov sindrom. Sate sam provela u istraživanju tog sindroma, u razgovorima sa porodicama koje već imaju takva iskustva, u traženju nade.
Međutim, moj muž nikako nije mogao da se pomiri sa tim novostima. Prosto se zatvorio u sebe. Više nije bio onaj nježan, pažljiv čovjek. Zapravo, uopšte više nije razgovarao sa mnom. Pokušavala sam sve – prepričavala mu pozitivna iskustva roditelja, ostavljala ga na miru, ma baš sve, ali on se zatvarao sve više i više. Ostalo mi je samo da se nadam da mu treba vremena.
Manje od dvije sedmice nakon što smo dobili vijesti o bebi, moja starija kćerka probala je da se ubije. Popila je 160 pilula.
Požari su bili na sve strane u mojoj porodici a ja nisam znala gdje ću prije. Policajci su nam stalno bili u kući zbog mog sina koji je pravio probleme na ulici.
Dok je moja kćerka bila u bolnici, riješila sam da joj sredim sobu, kako bih probala da uklonim sve što bi moglo da je podsjeti na probleme koji su je doveli do pokušaja suicida.
Tada sam našla njenu oproštajnu poruku i shvatila da se već dugo bori sa svojim spolnim identitetom. Nije više htjela da bude žensko, u tolikoj mjeri da nije želila ni da živi kao žena.
Dok smo se borili sa svim tim, moj muž je i dalje bio izdvojen. U aprilu sam morala da reagujem. Znala sam da je i njemu teško i da ne zna šta ga je sve snašlo, ali mučila sam se i ja i trebalo mi je da me neko podrži. Ne neko, on.
Rekla sam mu da osjećam da se udaljava od mene otkad smo čuli vijesti o bebi. Rekla sam mu da mi se čini kao da je prestao da me voli. Priznao mi je da se nimalo ne raduje toj mojoj trudnoći kao što se radovao prvoj. Rekao mi je da se uopšte ne osjeća kao da čeka svoje drugo dijete, i rekao mi je da me više nimalo ne voli.
Slomila sam se na milion komada. Bila sam toliko slomljena da nisam imala snage ni da pokušam da ga zaustavim kada je krenuo da odlazi.
Sutradan, kada sam se probudila u praznom krevetu, potpuno sam se slomila. Ostala sam bez muža, sin mi je bio na ulici, ostala sam bez kćerke i čekala dijete sa Daunovim sindromom, i sa velikom mogućnošću da bude mrtvorođeno. Svaki minut bio mi je dug kao vječnost. Isplakala sam more suza. Sate, dane i sedmice sam provodila samo gledajući u zid, bez snage da uradim bilo šta.
Rodila sam dijete, i tek onda bila izgubljenija nego ikad prije. Nisam ništa mogla da uradim, morala sam da se borim sa problemima koji su samo nadirali. Bila je to lavina horor događaja koji su se sručili na mene. Nekako sam ipak znala da moram da preživim. Vremenom sam preboljela svog starijeg sina sa kojim više nisam u kontaktu. Nedostaje mi, ali mogu samo da se nadam da je negdje zdrav i sretan.
Morala sam da prihvatim i da moje kćerke više nema. Morala sam da naučim da brinem o dketetu sa Daunovim sindromom, što je nekad užasno teško i frustrirajuće, a nekada i tako divno da nema riječi koje bi to opisale.
Morala sam da se oprostim i od našeg divnog doma, jer nisam mogla da ga priuštim, ali sam naučila i da od svakog prostora mogu da napravim dom za nas.
Biti samohrana majka nije lako, ali to je jedini izbor koji imam.
Ali najviše od svega boli me odlazak mog partnera, od čega i dalje ne mogu da se oporavim.
Ljudi se čude i pitaju me kako sam preživjela sve ovo. Ne znam ni sama. Mislim da je poenta to što nisam imala izbora. Izabrala sam da se ne predam. I naučila sam toliko toga usput.
Naučila sam da zamolim za pomoć kada mi treba. Naučila sam da budem strpljiva, da prihvatim neprihvatljivo, da je kontrola iluzija i da ništa nikad nije pod kontrolom. Da je savršenstvo takođe iluzija, da nekad nismo dovoljno dobri i da je to u redu. Naučila sam da oprostim drugima i sebi i da je preživljavanje izbor.
Znam da moja priča nije gotova i da me mnogo toga tek čeka.
