Zašto su djeca nestrpljiva, dosadno im je, bez prijatelja su i razmažena?

Po svojem iskustvu, moja prijateljica Victoria Prooday, radni terapeut, vidi nešto toliko rašireno i alarmantno da sam ju pitala mogu li i ja podijeliti s drugima njezine spoznaje. Zbog ogromnog interesa i razgovora o ovoj temi, dijelim njezin članak.

Ohrabrujem svakog roditelja koji se brine za budućnost svoje djece dapročita ovaj članak. Znam da bi mnogi odabrali da ne čuju ono o čemu ona govori u članku, ali vaša djeca trebaju to da čujete ovu poruku.

Victoria piše:

Radni sam terapeut s godinama i godinama iskustva rada s djecom, roditeljima i učiteljima. Potpuno se slažem s porukom ove učiteljice da naša djeca postaju sve gora i gora u mnogim pogledima. Čujem stalno istu poruku od svakog učitelja kojeg upoznam. Jasno je da otkad sam radni terapeut sam viđala i dalje vidim pad u društvenom, emocionalnom i akademskom funkcioniranju djece, kao i snažan porast poteškoća u učenju i drugih dijagnoza.

Kao što znamo, mozak je promjenjiv. Zbog okruženja možemo učiniti mozak “snažnijim” ili “slabijim”. Čvrsto vjerujem da, unatoč našim najboljim namjerama, nažalost mijenjamo mozak naše djece u pogrešnom smjeru.

Evo zašto:

DJECA DOBIJU SVE ŠTO ŽELE KADA TO ŽELE

“Gladan sam!” “U sekundi ću se zaustaviti kod restorana.” “Žedan sam!” “Evo automata.” “Dosadno mi je!” “Uzmi moj mobitel!” Sposobnost da se odgodi zadovoljiti njihovu potrebu je jedan od ključnih čimbenika za budući uspjeh. Imamo najbolje namjere – učiniti našu djecu sretnom – ali, nažalost, usrećujemo ih u tom trenutku, ali ih činimo nesretnima na duge staze. Biti sposoban odgoditi to da se zadovolje potrebe djece znači biti sposoban funkcionirati pod stresom. Naša djeca polako postaju manje spremna nositi se i s najmanjim stresorima, koji im postanu velike prepreke u postizanju uspjeha u životu.

Nemogućnost da se odgodi zadovoljenje potrebe djece se često vidi u učionicama, trgovačkim centrima, restoranima i trgovinama igračaka kada dijete čuje “Ne!” jer su roditelji naučili mozak djece da dobiju odmah što žele.

OGRANIČENA DRUŠTVENA INTERAKCIJA

Svi imamo obveze, tako da djeci dajemo digitalne uređaje i njih također “zapošljavamo”. Prije su se djeca igrala vani, gdje su u prirodnom okolišu naučili i vježbali socijalne vještine. Nažalost, tehnologija je zamijenila vrijeme provedeno vani. Također, tehnologija je onemogućila interakciju roditelja i djece. Očito, naša djeca zaostaju… Tehnologija ne može pomoći djeci razviti socijalne vještine. Većina uspješnih ljudi ima odlične socijalne vještine. To je prioritet.

Mozak je kao mišić koji se može vježbati. Ako želite da vaše dijete zna voziti bicikl, učite ga tome. Ako želite da vaše dijete bude sposobno čekati, trebate ga naučiti strpljenju. Ako želite da se vaše dijete socijalizira, trebate ga naučiti socijalnim vještinama. Sve ovo se primjenjuje i kod drugih vještina. Nema razlike!

BESKRAJNA ZABAVA

Stvorili smo umjetan svijet zabave za našu djecu. Ne postoje dosadni trenutci. Onoga trenutka kad postane tiho, požurimo zabaviti ih jer, u suprotnom, osjećamo da ne obavljamo svoju roditeljsku dužnost. Živimo u dva odvojena svijeta. Oni imaju svoj “svijet zabave”, a mi imamo naš “poslovni svijet”.

Zašto nam djeca ne pomažu u kuhinji ili s rubljem? Zašto ne pospreme svoje igračke? To je temeljni jednolični posao koji uvježbava mozak da bude učinkovit i funkcionira za vrijeme “dosade”, što je isti “mišić” koji na kraju zahtjeva da se poduči u školi. Kad dođu u školu i trebaju pisati, njihov odgovor je “Ne mogu. Preteško je. Predosadno.” Zašto? Zato što se “mišić” za rad ne vježba beskonačnom zabavom. Uvježbava se radom.

TEHNOLOGIJA

Koristiti tehnologiju kao “besplatno čuvanje djece” zapravo uopće nije besplatno. Naplata vas čeka odmah iza ugla. Plaćamo dječjim živčanim sustavom, njihovom pažnjom i njihovom sposobnošću za odgađanjem zadovoljenja potreba. U usporedbi s virtualnom stvarnošću, svakodnevni život je dosadan. Kad djeca dođu u učionicu, izložena su ljudskim glasovima i primjerenim vizualnim podražajima što je suprotno od onoga kada su bombardirana grafičkim eksplozijama i posebnim efektima koje su navikli gledati na ekranima.

Nakon sati provedenih u virtualnoj stvarnosti, obrađivanje informacije u učionici postane jako izazovno za djecu jer im se mozak navikava na veliku količinu podražaja koje im daju video igrice. Nemogućnost obrade manjeg broja podražaja učini djecu krhkima u akademskim izazovima. Tehnologija nas također emocionalno isljučuje od naše djece i obitelji. Mozak djece se najviše hrani roditeljevom emocionalnom dostupnošću. Nažalost, postupno lišimo djecu te hrane.

DJECA VLADAJU SVIJETOM

“Moj sin ne voli povrće.” “Ona ne voli rano ići na spavanje.” “On ne voli doručkovati.” “Ne voli igračke, ali dobra je na iPadu.” “Ne voli se sam odijevati.” “Ona je prelijena da bi sama jela.” Ovo čujem od roditelja cijelo vrijeme. Od kada nam djeca diktiraju kako ćemo ih odgajati? Kad bi bilo sve na njima, sve što bi radili jest jeli makarone sa sirom i peciva s krem sirom, gledali bi televiziju, igrali se na svojim tabletima i nikad ne bi išli na spavanje. Kakvo im dobro činimo dajući im ono što ŽELE kad znamo da to nije DOBRO za njih?

Bez pravilne prehrane i kvalitetnog sna, naša djeca dođu u školu razdražljiva, tjeskobna i nepažljiva. Uz to, šaljemo im krivu poruku. Oni nauče da mogu raditi što žele i da ne moraju raditi što ne žele. Nedostaje koncept da se nešto “treba raditi”. Nažalost, kako bismo ostvarili ciljeve u životu, trebamo raditi ono što je potrebno, što ne mora uvijek biti ono što želimo raditi. Na primjer, ako učenik želi biti odlikaš, treba naporno učiti. Ako želi biti uspješan nogometaš, treba vježbati svaki dan. Naša djeca jako dobro znaju što žele, ali im je teško raditi ono što se treba raditi da bi postigli taj cilj. To rezultira nedostižnim ciljevima i djeca postanu razočarana.

VJEŽBAJTE NJIHOV MOZAK

Možete napraviti razliku u životu vašeg djeteta vježbajući njegov mozak kako bi dijete moglo uspješno funkcionirati na društvenoj, emocionalnoj i akademskoj razini. Evo kako:

1. Ne bojte se postaviti granice. Dijete treba granice kako bi odraslo sretno i zdravo!!

– Napravite vremenski raspored za obroke, spavanje i vrijeme za tehnologiju.

– Razmišljajte o tome što je DOBRO za njih – ne o tome što ŽELE/NE ŽELE. Zahvalit će vam zbog toga kasnije. Roditeljstvo je težak posao. Morate biti kreativni da ih natjerate raditi što je dobro za njih jer, većinu vremena, to je potpuna suprotnost od onoga što žele raditi.

– Djeci je potreban doručak i kvalitetna hrana. Trebaju provesti vrijeme vani i ići spavati u isto vrijeme kako bi sutradan došli u školu sposobni za učenje!

2. Ograničite tehnologiju i povežite se emocionalno sa svojom djecom

– Iznenadite ih cvijećem, nasmijte se, škakljajte ih, stavite poruku punu ljubavi u njihov ruksak ili ispod jastuka, iznenadite ih ručkom vani radnim danom, plešite skupa, pužite skupa, tucite se jastucima

– Imajte obiteljske večere, večeri igranja društvenih igara (pogledajte listu mojih omiljenih društvenih igara), vozite bicikl, šetajte navečer sa svjetiljkom

3. Vježbajte odgađanje zadovoljenja njihovih potreba

– Pustite ih da čekaju!!! U redu je imati „ Dosadno mi je.“ vrijeme – ovo je prvi korak do kreativnosti

– Postupno povećavajte vrijeme između „Trebam“ i „Dobijam“

– Izbjegavajte korištenje tehnologije u automobilima i restoranima, a umjesto toga ih učite čekati pričanjem i igranjem igara

4. Ograničite stalno grickanje

– Naučite svoju djecu raditi jednoličan posao od malena kao da je to podloga za „ sposobnost rada“ u budućnosti

– Slaganje rublja, pospremanje igračaka, spremanje odjeće, slaganje namirnica, postavljanje stola, pravljenje ručka, vađenje hrane iz kutije za užinu, slaganje kreveta

– Budite kreativni. Od početka to učinite poticajnim i zabavnim tako da njihov mozak to povezuje s nečim pozitivnim.

5. Učite ih socijalnim vještinama

– Učite ih slušati druge, dijeliti, gubiti/pobjeđivati, praviti kompromise, davati komplimente drugima, govoriti „ molim te“ i „ hvala“

Iz mog iskustva kao radni terapeut, djeca se mijenjaju onoga trenutka kad roditelji promijene svoj pogled na odgajanje. Pomozite svojoj djeci da uspiju u životu vježbajući i ojačavajući njihov mozak što ranije!

Victoria je magistrica znanosti u radnoj terapiji na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Torontu i prvostupnica znanosti u kineziologiji i znanosti zdravlja na Sveučilištu u Yorku. Osnivačica je i direktorica multidisciplinarne klinike u Torontu, u Kanadi, za djecu s problemima u ponašanju, društvenim odnosima, emocionalnim problemima i problemima u učenju. Victoria, zajedno sa svojim timom, je pomogla stotinama obitelji diljem Kanade i svijeta i često gostuje na predavanjima kod učitelja i roditelja.

Izvor: Marina Roksandić – iskra-waldorf-hrvatska.hr / deeprootsathome.com

Lolamagazin.com