Riječi su ovo Jovanke Đukić (57) iz Šipova, majke sedam sinova, koja se, uprkos skromnom životu, lavovski bori za bolji status višečlanih porodica, vodeći lokalno udruženje porodica sa četvoro i više djece “4+”.
“Njih četvorica su otišla u Srbiju, jedan je u Foči na studijama, a samo dvojica su kod kuće. Svjesna sam da su sinovi otišli za boljim životom, ali potajno patim za danima kada je našom malom brvnarom odzvanjao njihov smijeh. Nismo imali puno, ali odgajala sam ih u pravoslavnom duhu i učila da budu vrijedni i pošteni. Danas se ponosim njihovim desetkama, poslovima koje rade i srce mi je puno kada vidim da smo ih izveli na pravi put“, priča ova majka, prenose “Nezavisne“.
Dvojica sinova su se oženila, ima dva unuka, a prije tri godine u njihov život konačno je ušla djevojčica – i to unuka.
“Ne mogu reći da nisam maštala da imam curicu, ali i sinovi su bili krasni. Tačno se znalo ko šta radi, bili su čisti i uredni. Unuci su nam donijeli veliku radost, ali rođenje naše unuke je poseban događaj“, priča Đukićeva.
Da ju je život šibao, vidi se na njenom licu, ali ponosna je na svaku boru.
Prije rata, Jovanka i muž Borislav radili su i, kako kaže, dobro živjeli u Jajcu, gdje su stekli petoricu sinova, a njihovu idilu poljuljalo je izbjeglištvo.
Na ognjište se nisu mogli vratiti jer im je uništeno, a novi dom su potražili u Šipovu. Kao podstanara, zadesila ju je tada i teška bolest, tumor s kojim se ipak izborila, a u to vrijeme živjeli su od muževog zanata.
Opština Šipovo donirala je plac za ovu devetočlanu porodicu, a kuću su gradili uz pomoć crkvenih donacija i dobrih ljudi. U međuvremenu su sagradili brvnaru u kojoj i danas žive, jer im nova kuća još nije završena.
“Boli me to što sinovi, snahe i unuci nemaju gdje doći, ali mi je drago da su zbog sebe otišli iz države u kojoj ovako završe višečlane porodice. Status tih porodica treba poboljšati i one trebaju veću podršku“, kazala je Đukićeva.
Prije 11 godina iz revolta je osnovala lokalno udruženje “4+”, koje je dio istoimenog republičkog udruženja od javnog interesa.
Više od decenije, kao volonter nesebično pomaže preko 80 višečlanih porodica i bori se za njihov bolji status.
“Za udruženje nemam ni kancelariju, radim u svojoj brvnari, a nemam ni računar za bazu podataka niti fotoaparat kojim bih zabilježila ono što radim“, kaže Đukićeva.
Braća Đukići ponosni su jedni na druge, ali i na brižne roditelje koji su im pružali koliko su mogli, skromno, ali s puno ljubavi.
“Naša porodica je kao najdragocjeniji biser koji sebično čuvamo i nesebično njegujemo. Nas sedmorica braće ponos smo jedan drugome i u životu nas je uvijek vodilo pravilo ‘svi za jednog, jedan za sve’“, ističu braća.
Na pitanje da li je bilo teško vaspitati sedmoricu sinova i da li su ona i muž bili strogi roditelji, Jovanka kaže da nikada nije podigla ruku na dijete, ali je njen ili mužev prijekorni pogled bio dovoljan da shvate ko je autoritet.
Najviše su se radovali praznicima, a uvijek su se trudili proslaviti ih onako kako to dolikuje.
Osim ratnih dešavanja, najteže im je pao period kada je otac, koji ih je hranio obućarskim zanatom, pao sa bicikla i pretrpio teške povrede od kojih se ni nakon više od decenije nije oporavio. Komšije za ovu porodicu imaju samo riječi hvale jer su vrijedni i pošteni.
U ovu knjižicu stao je sav odnos države prema meni kao majci sedmoro djece, a evo ovo mi je nagrada, priča Jovanka pokazujući svjež pečat iz radne knjižice koji potvrđuje njen dvadesetogodišnji nezaposlen status.
“Kao udruženje borimo se da svaka majka dobije pravo na dječji dodatak, za koji sam godinama dobijala odbijenice. Zar bi mi majke trebalo da pognute glave hodamo zato što smo izrodile djecu? Izborili smo se za to da dobijemo po godinu staža za svako dijete, ali se starosne granice samo pomjeraju. Neka nam barem otvore put u neke države u kojima će nas i našu vrijednu djecu objeručke prihvatiti“, kaže Jovanka Đukić.
