Ostala sam trudna jer nam je zakazala kontracepcija. Radi nekih zdravstvenih razloga ne smijem piti pilule pa se desilo ono najgluplje – puknuo je prezervativ. Dečko i ja bili smo u vezi 11 godina i zapravo priča nije dramatična u smislu da smo se mi dvoumili pa otišli na pobačaj jer nismo imali novca, uslove, završene škole i slično tome. Oboje smo imali 32 godine i znali smo da ne želimo djecu – priča o svom iskustvu s pobačajem Liza, koja je rodom iz Slavonije no živi u Zagrebu, prenosi “Express“.
Nije se, kaže, niti malo borila s tom odukom, veća je borba bila da do pobačaja i dođe.
– Shvatila sam što je posrijedi nakon što sam sedam dana stalno povraćala i dva puta se srušila u nesvijest. Napravili smo kućni test i bili užasnuti, prvenstveno zato jer na kontracepciju pazimo kao na sveto pismo. Ali to je valjda tako, zaista se može ‘dogoditi’ – kaže Liza koja od svoje 24. godine živi u Zagrebu i u Novom Zagrebu ima svoju ginekologinju.
Ona ju je primila ‘preko reda’ čim je na šalteru rekla da je trudna.
– Iskreno sam mislila da ću se susresti s nekim predrasudama ili da će me odgovarati. Međutim potvrdila mi je samo da sam otprilike 6 sedmica trudna i vrlo ljubazno rekla da će mi pomoći. Odmah mi je rekla da se požurim jer čak niti u Zagrebu nije lako doći do pobačaja. Nije me pitala zašto ne želim zadržati trudnoću niti mi je nametala neke svoje možebitne stavove i radi toga sam joj zahvalna, iako mislim da bi to tako trebalo i funkcionisati – kaže Liza koja je, čim je stigla kući, krenula nazivati bolnice.
– Grozno mi je prisjećati se toga, to je bila noćna mora. Bolnice koje sam uopšte uspjela dobiti na telefon rekle su mi da ‘oni to ne rade’, ili da ‘jedini doktor koji nema priziv savjesti je na godišnjem odmoru’. Poslije posla sam svaki dan počela obilaziti bolnice koje nisam mogla dobiti na telefon. Iskreno, bilo je krajnje neugodnih razgovora, a morala sam nekoliko puta proći i kraj onih molitelja na ulazima. Mnoge sestre su mi tada rekle da je to teror – kaže Liza koja je uspjela dogovoriti termin u jednoj zagrebačkoj bolnici.
Rekli su joj preko telefona da tamo također može napraviti krvnu grupu koja je potrebna za zahvat.
– Pet dana prije zahvata nazvala sam da pitam tačno o cijeni i koliko će me zadržati da bi mi tek onda rekli da je zahvat otkazan jer su prebukirani. Poludila sam, a žena mi je preko telefona rekla da ‘nisam ja njihov prioritet’. Počela sam imati noćne more, sanjala sam da čupam sve sama iz utrobe samo da se toga riješim. Možda zvuči grubo no oni koji ne žele djecu tako to vide i osjećaju – priča Liza koja je krv na kraju otišla vaditi u privatni laboratorij a hitan novi termin su joj dogovorili u bolnici Merkur gdje je zvala uplakana.
– Zaista im veliko hvala, nevjerojatno su divni, brzi i efikasni. Niko se na meni nije iživljavao, i dva dana nakon toga sam već bila na poslu. Razgovor s ginekologinjom je bio fantastičan, bez pritiska, pričale smo o drugim metodama kontracepcije, a ja sam se interesirala i za podvezivanje jajnika. Naime, muškarci mogu napraviti vazektomiju, ali da bi žene to učinile potrebno je odobrenje komisije i, idealno, da je već rodila djecu. Dakle muško tijelo pripada muškarcima, a moje je čije? – kaže ogorčeno Liza i napominje da je za sve to – krv, pobačaj i anesteziju – dala preko 3.000 kuna koje mnoge žene u Hrvatskoj nemaju.
– Niti je jeftin, a kamoli besplatan iako plaćam zdravstveno osiguranje, a i dopunsko, niti se do njega uopšte lako može doći. Kako ga se dočepa manje aktivna djevojka iz provincije koja recimo nema podršku porodice ili nema pri ruci 3.000 kuna, ja ne znam. Što se prava na priziv savjesti tiče lično se ne slažem niti s većinom prijatelja, da ga treba regulisati – treba ga zabraniti, a one kojima država financira specijalizacije da tokom njih i kasnije ne rade veliki dio svog posla treba to naplatiti i nek rade u privatnim katoličkim klinikama, a ne da se igraju sa svojim pacijentima. Ti isti doktori da leže negdje i da im neko ko pripada nekoj vjeri odbije dati transfuziju krvi, odmah bi zagovarali da se ti ‘sektaši’ maknu iz bolnice – kaže Liza koja je od tada krenula pomagati djevojkama koje radi financija ili porodice moraju na pobačaj van države, a ima ih, kaže, mnogo.
Smetaju je i manipulacije vjerskih organizacija koje se olako nabacuju s tvrdnjama kako ‘svaka žena na kraju zažali pobačaj‘, a misli da bi se tome lakše stalo na kraj da žene žele progovoriti.
– Nikad nisam zažalila, toliko ne žalim da o tome uopšte ne promišljam osim ako se u razgovoru ne osvrćem na to kako bih nešto poentirala. Pobačaj apsolutno nije kontracepcija, čisto radi zdravlja žene, ali ove balade o tome kako sve žene zažalile, kako je to svima (jednako) teška odluka i trauma su potpune gluposti. Kada su me četiri sata nakon zahvata puštali iz bolnice ja sam se od sreće prejela krafni i slatkiša, taj osjećaj euforije jer je moj život ponovno bio moj nikada neću zaboraviti, i ne mogu niti zamisliti što bi se sa mnom dogodilo da nije bilo tako. Iskreno, vjerojatno ono najgore – kaže Liza i time pokušava, objašnjava mi, pokazati da taktika odugovlačenja i otežavanja nikada neće spriječiti pobačaje, jer će žene uvijek naći načina da preuzmu kontrolu nad svojom sudbinom.
