Za početak da kažem da obožavam rođendane. Svoj sopstveni proslavljam po mjesec dana (uglavnom zahvaljujući porodici) a tuđe sam spremna da slavim još vatrenije.
Kada su u pitanju rođendani mojih sinova, umijem da se pretjerano uživim u slučaj. Pričamo o organizovanju zabave za društvo, o papirnim pozivnicama, o torti koju osmišljavam duže nego što sam spremna da priznam, o keksićima koje ukrašavam do jedan ujutru uoči proslave. Kad se probude dočekuju ih baloni i porodična proslava sa babom i djedom u omiljenom restoranu. Ne zaboravite ni proslavu u učionici sa drugarima. Sve u svemu, baš voooolim rođendane, prenose “Detinjarije“.
Međutim, kad su u pitanju rođendani moje djece, postoji jedna stvar koju ne radim: ne kupujem im poklone.
Nikada mi nije bila namjera da tako bude, ali od prvog rođendana na dalje, prosto nisam vidjela smisao toga. Od porodice i prijatelja dobijaju više poklona nego što bi im ikad bilo potrebno i to je već sasvim dovoljno da ih načisto preplavi. Kada krenu u školu, planina poklona samo raste. Sve to je isuviše rasipno, da ne pominjem i koliko je skupo. Tako da im nikada nisam kupovala rođendanske poklone, a oni to nisu ni primijetili.
Naravno, za Božić im kupujemo poklone, kao i u toku godine kada nešto baš žele, poput odjeće i suvenira na putovanjima, ali nikada ne traže rođendanske poklone od nas. Čak i kad bi tražili, rekla bih im da ih uvijek “otpakuju” sa svojim društvom i da su to njihove proslave.
Ne znam da li ću im ikada uručiti rođendanski klasičan poklon koji se otpakuje. Čak i kada vrijeme organizovanja proslava prođe, od nas će dobijati na poklon iskustva a ne predmete. Ulaznice za utakmice, predstave i slično.
Za sada, planiram da nastavim tradiciju nedavanja poklona, dokle god budem mogla. Odlično se pokazala.
