“Jedna mama nikad ovo ne bi smjela priznati, ali moram to reći: Nikad mi se nije sviđalo vlastito dijete.
Dok sam odrastala, uvijek sam maštala o tome kako ću jednog dana imati kćerkicu i imala sam jasnu viziju kakva bi ona trebala biti: Živahna, hrabra, pametna, društvena i samouvjerena. A ono što sam dobila potpuna je suprotnost svemu tome. Pri rođenju, Sophie je bila mršava i slabašna. Slabo je jela i plakala je toliko snažno da bi često povraćala – i to se događalo na dnevnoj bazi. A kao malena djevojčica, bila je jako čudna. Nije ljude gledala u oči i vikala bi kao luda kad bi čula zvuk trganja papira. Umjesto crtanja pastelama, ona bi ih uredno slagala na rub papira. Popela bi se na vrh tobogana, a zatim bi plakala i tražila da je spustimo odande. Nije mogla – ili htjela – odgovarati na direktna pitanja. Nije stekla niti jednog prijatelja. Život se za nju činio užasno teškim. I to mi je svakoga dana pomalo slamalo srce.
Kao što vjerojatno pretpostavljate, osjećam se užasno krivom zbog činjenice da me toliko odbija vlastito dijete. Tko se ne bi tako osjećao? Ali iskreno, taj osjećaj krivnje nekako je nadjačao osjećaj razočaranja. To jednostavno nije bila ona magična veza između majke i kćeri o kakvima čitam u knjigama, kakve gledam u filmovima i kakve viđam u obiteljima koje sam dosad upoznala.
‘Sophie je neobično dijete’
Kad je Sophie imala 18 mjeseci otišli smo u posjet mojoj sestri, koja je danas psihologinja, i koja je tada, potpuno iznenada, rekla: ‘Znaš, Sophie je neobično dijete.’ Pitala sam je što to znači. ‘Ona je samo malo – isključena’, odgovorila mi je. Njen me komentar uzrujao, ali je zapravo samo potvrdio moje sumnje da bi Sophie mogla bolovati od neke vrste autizma. Razgovarala sam s voditeljicom vrtića koji je Sophie polazila, pa su je poslali na testiranje. Nisu pronašli ništa neobično. Trebali smo posjetiti i pedijatra neurologa, no kad sam dobila formular koji sam prvo morala ispuniti, shvatila sam da Sophie nema ni jedan od simptoma na popisu ‘razloga za posjetu’ tom liječniku. Otkazala sam pregled. Moj me suprug optužio da tražim dijagnozu koja uopće ne postoji, ali morala sam znati zašto se moja kćer ne razvija normalno, a kamoli u skladu s mojim očekivanjima.
Moj suprug je, potpuno suprotno, oduvijek obožavao Sophie baš onakvu kakva je bila. I zbog njega to izgleda toliko jednostavno! Umjesto da škripa zubima kad se ona ponaša čudno, on je imitira na potpuno pretjeran način, zbog čega ona uvijek prasne u smijeh. A zatim se i on počne smijati te sve na kraju završi zagrljajima. Ljubomorna sam što je njemu toliko lako slagati se s njom.
Mislila sam kako mi možda nedostaje tog nekog majčinskog instinkta, ali kad se rodila moja druga kćer, bila sam preplavljena ljubavlju prema njoj. Lilah je bila točno onakvo dijete kakvo sam željela: snažna i zdrava, ogromnih očiju i prodornog pogleda. Rasla je zdravo i uvijek se smijala. Rano je počela govoriti, a čak je i kao tek malena djevojčica postala prijateljica sa svima koje bi upoznala. Kad sam je zagrlila, ona bi mi uzvratila još snažnijim zagrljajem, a ja sam u tom trenutku mogla osjetiti kako u meni u istom trenutku kucaju dva srca.
‘S drugom kćerkom iskustvo je bilo potpuno drugačije’
I dok je Lilah rasla u zdravu i snažnu djevojčicu, Sophie se, u usporedbi s njom, činila kao prilično slabašno biće. Istina je da sam ja, kao i svi moji preci, nešto niža rastom, ali Sophie je bila još niža od toga – i uz to slaba, mršava i blijeda. No, kontrast između Lilah i Sophie bio je ne samo fizički. Lilah je sa šest mjeseci veselo igrala igru peekaboo, dok je Sophie, koja je tada imala tri godine, sjedila na podu i mrmljala fraze iz knjiga i TV serija. Kad bismo je upitali: ‘Sophie, želiš li se igrati s nama?’ ona bi obično odgovorila: ‘Pogledaj, dokaz! Gdje? Ondje!’ Ja sam to zvala njenom imitacijom Kišnog čovjeka.
Došlo je do toga da sam svaki Sophiein potez gledala iz perspektive neuspjeha. Kad je na rođendanu otišla od druge djece koja su se igrala, rekla sam: ‘Evo vidite, opet je asocijalna.’ No, druge bi mi mame rekle: ‘Ne, Sophie samo radi ono što nju zanima. Nju ne zanima ta glupa igra. Pametna djevojčica.’ Pomislila sam – wow! Ja na to nikad ne bih tako gledala. Za mene je ona bila zarobljena u nekom svom čudnom svijetu i vođena nekim čudnim motivacijama te potpuno nesposobna da bude normalna. Znam da sam bila oštra prema njoj, ali nekako jednostavno nisam mogla prestati.
‘Prijateljica me napala. Otišla sam na razgovor s psihologinjom’
Trenutak spoznaje doživjela sam kad je Sophie imala četiri godine, tijekom jednog druženja s mojom najboljom prijateljicom i njenom kćerkom. Ja sam ponovno osuđivala Sophie, kritizirala činjenicu da crta tvrdom stranom kista, a ne ‘mekom’, dok se moja prijateljica odjednom nije okrenula prema meni i rekla: ‘Ti si Sophieina mama. Ti bi trebala biti njena stijena – osoba na koju se ona uvijek može osloniti i od koje uvijek može tražiti ljubav i potporu. Nije važno sviđa li ti se ona ili ne; i dalje je moraš podržavati!’ Počela sam plakati, jer sam bila svjesna da je u pravu. I duboko u sebi, bilo me sram koliko sam lako izdala vlastito dijete. Kad bih svoje ponašanje pogledala iz objektivnog kuta, gadila sam se samoj sebi.
Prijateljica me utješila, ali je i dalje bila ljuta. “Što ćeš poduzeti u vezi ovoga?’, pitala me. A ja, iskreno, nisam imala pojma. Onda smo, nekoliko dana kasnije, uzeli prospekt u maloj školi koju je Sophie pohađala. Radilo se o nekoj radionici kliničke psihologije pod nazivom ‘Voljeti i poštovati dijete koje imaš, a ne dijete koje si htio imati’. Bingo! Nazvala sam psihologinju i pitala možemo li se naći na samo. To smo i napravile. Na njen sam zahtjev opisala sve Sophieine nedostatke, točnije – ispisala sam ih na poleđini neke kartice:
– njene su vještine nekonzistentne (kao malena djevojčica znala je cijelu abecedu i brojati do 60, ali nije mogla smisleno spojiti tri riječi)
– ozlijeđuje se, najčešće kad je anksiozna (znala si je počupati dijelove kose ili se grebati po tijelu)
– ne izražava vlastite potrebe, niti ih prepoznaje (plakala je kad je bila gladna čak i u periodu u kojem su njeni vršnjaci već mogli izgovarati smislene rečenice)
– potpuno poludi kad čuje zvukove visoke frekvencije (na primjer, pištanje bankomata)
– preferira se igrati sama (kad se druga djeca pokušaju pridružiti njenoj igri, ignorira ih, ili se pokuša uklopiti u igru s njima, ali joj ne uspijeva)
‘Rekla mi je da se moram približiti Sophie. Da ju moram pokušati razumjeti’
Slušala je što joj čitam i kimala glavom, pa sam bila prilično uzbuđena jer sam očekivala da će mi napokon reći Sophieinu dijagnozu i preporučiti učinkoviti tretman liječenja. No, nije bilo tako. Rekla mi je kako misli da dovoljno ne razumijem Sophieinu ranjivu stranu – ona je osjetljiva duša, a ja sam na potpuno drugom kraju spektra. Ali nešto ne valja s mojim djetetom, i dalje sam mislila u sebi… Zašto to nitko drugi ne vidi? Umjesto da mi kaže dijagnozu, dala mi je prijedloge kako popraviti odnos sa Sophie. Zapisivala sam bilješke.
Prvo što moram napraviti, prema preporuci psihologinje, bilo je identificirati kakva su to točno očekivanja koja imam od Sophie, kako bih mogla odrediti jesu li realna ili potpuno neostvariva. Dokle god želim da bude netko tko ne može biti, stavljam je na put neuspjeha, i ona će u mojim očima tada uvijek biti neuspješna, svaki dan. Rekla sam joj da želim da Sophie druge ljude gleda u oči.
“Taj je zadatak pretežak za nju”, rekla je psihologinja, osvrnuvši se na moju listu. “Ona je akutno osjetljiva – kad vi nešto šapnete, ona to čuje kao da je izgovoreno preko megafona.’ Znam da bih voljela da je Sophie snažnija (ona je hipersenzitivna), društvenija (ona je sramežljiva), više ‘cool’ (i danas, s devet godina, preferira mačke i anđele). No, trebala sam prekrižiti sve te stvari. Početi ispočetka. Trebala sam prestati tražiti ono što Sophie nije i početi gledati ono što jest. Nekoliko mjeseci kasnije, kad je Sophie nacrtala jednoroga na komad nekog papira i rekla da bi to željela iskoristiti kao pozivnicu za svoju rođendansku proslavu, ja sam se jako potrudila sakriti želju da taj komad papira bacim u smeće i odem kupiti neke sjajne, vesele pozivnice. Kopije njena crteža duge i jednoroga poslali smo na adrese 45 klinaca, a zatim sam dobila hrpu mailova s pohvalama na račun tih pozivnica. Bravo Sophie!
‘Nikad se nisam pomirila s tim osjećajem koji mi je govorio da nešto i dalje nije u redu’
No, i dalje je bilo teško iz dana u dan potiskivati vlastita očekivanja. Pomislila sam kako je odgojna metoda mojih roditelja krivac što sam letvicu postavila toliko visoko. Biti kćer političara značilo je da moram biti uzor svima – oblačiti se pristojno, smijati se i razgovarati sa svakom osobom koju sretnem, pisati pametne poruke zahvale… I to je za mene bilo prirodno. Moja je majka često znala reći: ‘Ništa nije uspješnije od uspjeha’, pa sam se trudila još više. Zašto Sophie nije mogla biti takva?
Pokušala sam ignorirati instinkt koji mi je govorio da nešto i dalje nije sasvim u redu. Psihologinja mi je preporučila da se pokušam povezati sa Sophie oko nečega što voli, i iako Calico Crittersi nisu bili ‘moja stvar’, odlučila sam pokušati. Nekoliko dana kasnije sam je vidjela kako lista neki katalog. Aha! Dakle, obje volimo šoping. Možda to neće biti financijski najpametniji hobij, ali negdje moramo početi. Došla sam do nje i upitala je: ‘Da možeš dobiti jednu stvar s ove stranice, što bi to bilo?’ Moja sestra i ja često smo igrale tu igru kao male, a i Sophie ju je odmah skužila. No, šteta što život nije jedna velika igra unutar kataloga…
Umjesto toga, Sophie je sve više puzala na sve četiri, govoreći izmišljanim jezikom i ispitujući besmislene gluposti (Što bi bilo kad bi noć bila dan, a dan noć? Što bi bilo kad bi ljeti padao snijeg? Što bi bilo kad bi se mi prezivali Nebraska?). Čak i kad sam se trudila pomoći joj – moleći je da prestane jesti ‘kuke’ iz nosa i pokazujući joj pokrete koje nije uspjela pohvatati na satovima plesa – to sam radila samo zato što sam htjela da bude prihvaćena i da se svidi drugima. No, to je bio moj cilj, ne njen. Nažalost, moji su je pokušaji učinili još anksioznijom i nesigurnijom. A ja sam se nastavila osjećati živčano i nezadovoljno. Zašto mi je toliko komplicirano biti roditelj vlastitoj kćeri? S vremenom sam se nekako navikla na taj osjećaj, ali se nikad nisam pomirila s njim.
‘Dobili smo dijagnozu: Sophie se, zbog nedostatka hormona rasta, razvija tri godine sporije od ostale djece’
A onda, kad je Sophie navršila sedam godina, našu je obitelj potresla nevjerojatna spoznaja. Na prijedlog našeg pedijatra, koji je bio zabrinut što se Sophie ne razvija kako bi trebala, poslali su je na testiranje i otkrili da joj u tijelu nedostaje hormona rasta, zbog čega je njen razvoj usporen od rođenja. Njen govor, motoričke sposobnosti, socijalne vještine – sve je to kasnilo otprilike tri godine. Wow! To nije bila dijagnoza koju sam očekivala, ali je sve imalo savršenog smisla. Hormon rasta regulira brojne funkcine u ljudskom tijelu; a činjenica da ga Sophie ima manjka objašnjava njeno loše raspoloženje, anksioznost te poteškoće u komunikaciji, kao i njen slab apetit i još slabije mišićno tkivo. Moja prva reakcija je bilo olakšanje – napokon imamo dijagnozu! A zatim nada – sigurna sam da je pomoć tu negdje u blizini! A zatim krivnja… Svo to vrijeme Sophie se borila sama sa sobom. Po kalendaru je imala sedam, ali zapravo je imala tek četiri godine. Svaki se dan morala suočavati s ogromnim izazovima, a njena majka nikad nije vjerovala u nju. A što je još gore – ja sam neprestano govorila kako me Sophie razočarala, a zapravo sam ja bila ta koja je razočarala nju. U istom sam trenutku zažalila zbog svih ružnih riječi koje sam joj govorila svih ovih godina i molila se da šteta koja je nastala nije nepopravljiva. Bio je to pravi poziv na buđenje.
Dok se vijest o dijagnozi malo slegla, shvatila sam da postajem sve nježnija i brižnija prema Sophie. Umjesto da sam protiv nje, sad smo ja i ona stajale zajedno protiv te dijagnoze. Moj je suprug oprezan, ali optimističan oko tretmana koji Sophie prima (injekcije hormona koje joj dajemo navečer), ali je zabrinut zbog mogućih nuspojava. Jer ipak, on ju je od početka prihvatio onakvu kakva jest. A sreća koju ja doživljavam zbog ove dijagnoze očito je samo moja…
‘Moja je djevojčica danas dobro. Većinu je vremena, čini mi se, istinski sretna’
Bilo da se radilo o tome da sam napokon naučila kako biti dobar roditelj – ili unatoč tome što i dalje nisam naučila – moja danas 9-godišnja djevojčica osjeća se i razvija dobro. Injekcije hormona dale su pozitivne rezultate (i ne mislim pritom samo na centimetre i kilograme). Sophie se natječe u jednom gimnastičkom timu, razvaljuje na testovima slovkanja, igra se s drugom djecom i obožava skidati pjesme koje zatim stavlja na svoj iPod. Gleda ljude u oči i odgovara na svako pitanje. Prilično sam sigurna da je većinu vremena onako istinski sretna, iako je i dalje ponekad anksiozna i iako i dalje ponekad ispušta poneki čudan zvuk… Ponekad se uhvatim kako je gledam, tražeći tragove emocionalnih ožiljaka koje joj je moje ponašanje možda uzrokovalo, ali ih na sreću ne vidim. Umjesto toga, ona sretna trči u moj zagrljaj i pritišće me svojim, kako ga ona naziva, ‘kobra stiskom’. Slažemo li se baš oko svega? Ne bih rekla. Ali trudim li se biti joj podrška iz dana u dan? Naravno. Unatoč svemu, ja sam ipak njena mama.”
‘Moja je supruga dobra majka’
I njen je suprug odlučio ispričati kako on vidi čitavu ovu situaciju i objasniti da je, barem iz njegove perspektive, Jenny zaista dobra mama. I da se istinski trudi
“Moja supruga obožava popravljati stvari. Ona je ekstrovert i veliki borac. Njen je najveći strah samoća. A kao roditelju, teško ti je gledati vlastito dijete, to maleno, nemoćno stvorenje koje voliš više od sebe, kako se muči i odvaja od ostalih vršnjaka; a to ti je pogotovo teško kad si roditelj koji ima osobnost kakvu ima Jenny. Iako se istinski trudila, Jenny nije uspjela ‘popraviti’ Sophie – i mislim da ju je to uplašilo. Neprestano je tražila što ne valja s njenom kćeri. Ali ponekad, stvari nisu ‘pokvarene’, već su jednostavno drugačije… Postoji čitav popis toga što ti nitko nikada ne govori kad je riječ o roditeljstvu, a jedna od takvih činjenica jest da će te tvoje dijete najbolje naučiti kako da mu budeš roditelj – samo moraš biti spreman slušati. I ja znam da Jenny sluša, jer kad god Sophie ima neku dobru vijest koju želi podijeliti s nama, problem koji je potrebno riješiti ili ozlijedu za koju se potrebno pobrinuti, uvijek će prvo potražiti maminu pomoć.”
Izvor: net.hr
