I sad tražim krivca u sebi.
Poznati su mi mehanizmi po kome funkcioniše osjećaj krivice.
Ipak. Predajem se krivici.
Od samog početka trudnoće pratio me osjećaj „nešto nije kako treba da bude“.
U početku je bilo to potpuno neosnovano. Na kraju… je ipak postalo osnovano.
I stvarno.
Taj Đurđevdan osvanuo je kao i bilo koji prethodni dan. Sa sumnjom. Sa osjećajem “praznog“ stomaka. Sa senzacijama. Sedma nedelja trudnoće. Imali smo otkucaje na ekranu na zadnjem pregledu.
Ali kako kaže moja baba „kad ti djavo neda mira…“
Odlučim da odem kod doktora. Nemam zakazano. Ali ne odustajem. Molim je da samo kratko pogledamo. Žalim se da me prati osjećaj da nešto nije u redu. Da nemam smiraja.
I nije bilo. Pripremala me je neko vrijeme svojim pogledom, i ćutnjom na loše vijesti.
Ne postoji takva vrsta pripreme. I pored nemira koji imate. Doktorka je htjela tom dugom ćutnjom da nagovijesti. Ono što će mi tek reći.
Više nije bilo srčane akcije. Missed abort piše u izvještaju. Zadržani pobačaj.
Ja sam ga ubila, rekla sam joj. Sa svojim mislima. Sa crnim mislima. I suze nijesu mogle da stanu.
„Pa onda ne bi bilo abortusa“ kaže pažljiva doktorka…
Te suze nijesu puno pomogle.
Nijesu pomogle ni utjehe. Posebno ne ona „biće još djece važno je da si ti dobro“, od nje mi je bilo samo gore.
Dugo vremena posle imala sam osjećaj kao da se nekom drugom dešava sve to. A ne meni. Pomislila sam dobro sam. Nije tako strašno. Ne boli.
Uslijedila je kiretaža. Anestezija. Krvarenje.
Najbliži oko mene su iskreno patili. I više sam se brinula za njih. I tu me pratio osjećaj krivice.
Mjeseci su prolazili.
Ciklusi su izostajali. Nije ih bilo. Zamrznuta u tom trenutku. Skamenjena. Zadržana.
Tijelo. Naš nepogrešivi sat. Znalao je bolje od mene kako sam.
Hemija je morala da učini svoje. Pilula me je nasilno vraćala u ciklus života. U krug. U nastavak. Nijesam bila spremna. Ni tjelesno. Ni umom. Nijesam puštala. Nijesam odbolovala.
Krajem oka zapažala sam trudnice. Bebe. Dojilje. Male zamotuljke.
Hvatala sebe da mi se neočekivano i iznenada pune oči suzama. Krila sam ih.
Nijesam davala sebi pravo na patnju. Trebalo je već da sam „zdrava“.
Al jednom stvorena energija novog života ne može da nestane. Nikada. I ako nije tu. Kod mene.
Prisutna je negdje drugo. Boravi.
Osjecala sam je ja. I moja ćerkica.
„Zašto je morala da ode kad si joj ti mama i kad joj je kod tebe najljepše, nije smjela da ode ljuta sam“. Ćutala sam. Sad shvatam ljuta sam i ja.
Kad bi sjela pored mene, stavila bi svoj mali dlan na prazan prostor izmedju nas i rekla „evo ovdje ima mejsta za našu bebu ovdje može da stane“.
Prazan prostor. Da tu je i trebala da stane.
Ćutala sam. Gutala suze.
Sad nije tu. Ali je bila. U mom stomaku. Postojala je. To je bilo stvarno.
Postoji i dalje. Samo nedje drugo. Tek kada sam to shvatila mogla sam da je pustim i da ode. Od mene.
Moglo je da me boli. To prihvatanje me oslobodilo.
To je jedino bilo od pomoći.
Žene koje ne prožive svoju bol zbog pobačaja, često ne mogu ponovo da zanesu.
Ostaju zamrznute. Skamenjene. U tom trenutku gubitka.Baš kao i ja što sam bila.
A novi život se ne može roditi iz duga. Dok još nešto dugujemo „starom“.
Otplati svoje dugove, onda možeš naprijed, mislila sam. Daj sebi to pravo.
Zato ja i ne žurim sa narednom trudnoćom. Puštam i dajem prostor. Da se sve posloži.
Kaže mi doktorka „ovo se dešava veoma često, ali žene ćute ne pričaju o tome kao da ih je sramota“.
Ja sam svoju ispričala vama. Da znate da me nije sram. I da niste same.
I tako olakšam sebi…
