Naučnici su otkrili da očevi kćerki koriste drugačiji jezik i pokazuju drugačiji stepen pažnje kćerkinim potrebama u poređenju s očevima dječaka, piše “National geographic“…
Vodeći autor studije Dženifer Maskaro sa Univerzitetske medicinske škole u Atlanti (SAD) otkriva da postoje razlike u ponašanju prema djeci zasnovana na spolu i da se ove razlike ispoljavaju dok su djeca veoma mala, uzrasta od 1 do 3 godine.
Kako bi istražili interakciju između očeva i djece, naučnici su odabrali 52 muškarca uzrasta od 21 do 55 godina koji žive u Atlanti,a koji imaju jednogodišnjeg ili dvogodišnjeg sina ili kćerku. Trideset muškaraca su bili očevi djevojčica, a ostatak su predstavljali očevi dječaka. Tokom jednog radnog dana ili jednog dana vikenda, očevi su nosili uređaj za snimanje koji je bilježio dio zvuka od 50 sekundi na svakih 9 minuta, ali nijedan otac nije mogao da zna kada će uređaj da snima.
Na kraju eksperimenta, naučnici su imali dvosatni snimak zvuka svakog oca. Nakon što su transkribovali zvukove, mjerili pažnju očeva, jezik i ponašanje u interakciji sa djecom, došli su do sljedećih zaključaka.
Studija je otkrila da očevi više pjevaju djevojčicama nego dječacima. Kad je u pitanju vokabular koji koriste, primijećuje se da očevi djevojčica više pričaju o svojim osjećanjima i koriste riječi koje opisuju tugu (suze, plakati, usamljenost), ali i više im tepaju i koriste riječi koje se odnose na tijelo (belly, foot, tummy).
S druge strane, očevi dječaka koriste više riječi bodrenja i dostignuća (pobjeda, ponos, najbolji).
Kad je u pitanju pažnja, očevi kćerki ranije i brže odgovaraju na dječje potrebe nego očevi dječaka.
Kad su očevima pokazane slike njihove djece s različitim facijalnim ekspresijama, snimci mozga su pokazali da očevi imaju jači neurološki odgovor u regiji mozga važnom za nagradu i emocije na sretna lica kćerki, a očevi dječaka na njihove neutralne ekspresije što je veoma iznenađujuće.
Iako je evidentno drugačije ponašanje prema muškoj i ženskoj djeci, nije otkriveno zašto je to tako. Da li je u pitanju biologija ili pak društvene, kulturalne i rodne norme o tome kako očevi treba da se ponašaju prema kćerkama,a kako prema sinovima.
Istraživači su priznali da ne mogu da pronađu povezanost ovih nalaza sa dugoročnim ishodima kod djece i njihovim društvenim, emocionalnim ili intelektualnim razvojem. Međutim, budući da se razlike u ponašanju dešavaju veoma rano, neophodno je da naučnici razumiju kako se rodne uloge razvijaju i ojačavaju.
