Beba po imenu Sidni imala je samo tri mjeseca kada je tragično preminula. Džena ju je, kao i uvijek, stavila u krevetac koji je bio smješten kraj njenog kreveta. Provjerila ju je, kao i uvijek, više puta i konačno zaspala. Probudila se u sedam izjutra, van sebe jer ju beba nije, kao i obično, budila u četiri za podoj. Mislila je da se samo uspavala, ali onda je ustanovila da se dijete uopšte ne pomjera. Pozvala je Hitnu pomoć koja je dijete odmah odvezla u bolnicu, ali ljekari nisu mogli da urade ništa, piše “Žena“.
Malena Sidni preminula je uslijed sindroma iznenadne smrti dojčeta. Iako su joj ljekari naglasili da nikako nije mogla da joj pomogne, Džema se bori sa velikim osjećajem krivice.
– Iznevjerila sam svoje dijete. Ja sam ta koja je trebalo da je zaštiti. Kako sam mogla da spavam tako mirno i nemam pojma da mi dijete umire kraj mene? – pita se majka. Ona inače ima četiri dječačića iz prvog braka, a sa sadašnjim mužem dobila je još dva dječaka. Tek onda je dočekala toliko željenu djevojčicu. Bila je, kaže, van sebe od sreće što konačno kupuje roze haljinice i igračke za djevojčice. Beba je rođena sasvim zdrava, sa gustom crnom kosom i plavim okicama.
– Čvrsto sam je grlila i bila ubjeđena da će mi srce prepući od tolike sreće – kaže Džema, a potom nastavlja da se prisjeća tragične noći.
– Izljubila sam sve dječake i poslala ih na spavanje. Ja sam oko devet provjerila Sidni. Provjerila sam je i u 10, a u 11, kada mi se potpuno spavalo, poljubila sam je u čelo, ona se promeškoljila, i zaspala sam. Znala sam da će me probuditi oko četiri, kao i uvijek. U sedam ujutro sam je pogledala, i kada sam je vidjela sa širom otvorenim očima, a nepokretnu, bila sam van sebe. Pozvala sam Hitnu pomoć, a dok sam čekala, pokušavala sam da je oživim. Uletjeli su bolničari i odnijeli je, a ja sam se srušila na pod vrišteći. Sjeli su u kola i krenuli do bolnice, tamo su nam rekli da kad god bi je isključili sa aparata, ona nije mogla da diše samostalno. Na kraju su mi je dali u naručje, bila je ledena, a usta su joj bila plava. To je bio kraj – kaže Džema i dodaje da se molila da joj policija izrekne neku kaznu jer je bila uvjerena da je ona kriva za sve.
– I dalje ne umijem da se nosim sa tim osjećajem krivice. Sve što je ona nama dala bili su radost i smijeh, a mi nismo umijeli da je zaštitimo. Krivila sam sebe i što sam je ostavila da spava u benkici iako su me ljekari više puta uvjeravali da ništa nismo mogli da uradimo. Svi mi kažu kako sam snažna, ali nisam. Slomljena sam i ne znam kako ću nastaviti da živim poslije ovoga – kaže Džema.
