Da fetus štiti zdravlje svoje majke potvrđuje i nevjerovatna priča Bosanke Melise iz Goražda.
Melisa Sijerčić Rahman kojoj je njen, tada još nerođeni sin, u šestom mjesecu trudnoće, nakon pet godina tišine vratio sluh, ispričala je svoju nevjerovatnu životnu priču za Tuzlanski.ba.
Pet godina tišine
– Rođena sam kao sasvim zdrava beba, odrastajući u zdravu mladu ženu, međutim, u 25. godini života izgubila sam sluh zbog lijeka “Gentamicina“ (od tada upozoravam sve ljude kao “pokvarena ploča“ kada neko spomene taj lijek, jer sa njim treba biti vrlo oprezan!). Kao dijete imala sam imala česte upale bubrega, a s vremenom je sve prešlo u hronično stanje koje sam liječila.
Deset godina radim kao medicinska sestra i jedno jutro nakon noćne smjene sam legla da malo odspavam i do kraja dana, nakon buđenja, sve je postalo drugačije, tiše… Isti dan sam upućena za Sarajevo na ORL kliniku. Upoznajem doktorku Zehru Sarajlić koja će naredne godine postati jako bitna osoba u mom životu. Cijeli tim ljekara se borio da prvo pokušaju da mi spase sluh, ali bezuspješno. Nakon nekoliko mjeseci sam konačno počela da prihvatam da je to to – “Melisa, gluva si“.
Naučila sam da se sporazumijevam sa ljudima, i polako sam se vraćala svakodnevnici. Izlazila sam, radila sve kao i prije. Porodica je naučila da nema efekta zvati me imenom kao prije, već da je sada dovoljno da lupnu nogom o pod i ja bih osjetila vibracije. Kupovali su se laseri i još mnogo nekih olakšavajući sitnica.
S obzirom na to da sam bila mlada, dr. Sarajlić koja me je liječila predložila je operaciju i da na taj način probam da vratim sluh koliko toliko. Odmah sam prihvatila! Iako sam u tom periodu upoznala mnogo gluhi osoba koje su bile protiv ugradnje kohlearnog implanta, ja sam se ipak odlučila da to uradim jer sam željela da se vratim na posao.
Operacija je uspješno urađena. Za one koji ne znaju sta je CI da pojasnim: kohlearni implant ili CI je laički rečeno vještačko uho.
Zvuk pomoću CI nije prirodan, više je kao da govore roboti (smijeh). Uglavnom, vratila sam se na posao i polako su se stvari vraćale na staro stanje u mom životu… Nakon operacije, poslije izvijesnog vremena upoznala sam supruga koji je bez problema prihvatio moj hendikep – to je prava riječ koju bih upotrijebila jer je i bio hendikep.
Nakon nekoliko mjeseci braka saznali smo najljepšu moguću vijest, da ćemo postati roditelji i ubrzo se dešava moje čudo!
Naime, jedan dan u šestom mjesecu trudnoće dok sam sipala prvu jutarnju kafu čula sam zvuk rušenja. Komšija je rušio zid kuće. Tek nakon sat-dva sam primetila da na stolu stoji kohlear. Nisam ga to jutro stavila, a čula sam TV kako radi! Eh to vam već nikako, ali nikako ne mogu objasniti, niti dočarati taj momenat i šta sam u tom trenutku osjećala.
Nesvakidašnje čudo
Sreća… Odmah sam taj dan otišla na kliniku kod dr. Sarajlić. Obavila sam mnogo snimanja, nalaza i pretraga i tada mi je doktorica rekla da se duboko u sebi nadala nečemu ovakvom jer je bilo slučajeva sličnih u svijetu, da zahvaljujući zapravo mojoj trudnoći i biću koje sam nosila ispod srca meni se sluh vratio.
Moje nerođeno dijete me je izliječilo! Vratio mi se sluh! Da skratim priču…
Moj Gospodar mi je podario iskušenje i podario i olakšanje preko mog malenog dječaka. Danas čujem normalno, kao i vi, drage mame, nema više robota i želim da vam kažem da svaka od nas treba i mora, najčvršće da vjeruje da je sve u životu moguće.
Danas sa 33 godine, (više od tri godine nakon mog “čuda“) i dalje radim kao medicinska sestra. Trenutno sam na trudničkom jer “stiže“ nam za koji dan drugi sin. I danas živim sa svojom porodicom u Goraždu, gdje sam provela čitav svoj život.
Nakon svega mogu da kažem da zaista u svemu lošem što nam se desi uvijek ima i nešto dobro, i da samo onda kada čvrsto vjerujemo u to, dobrom ćemo i svjedočiti na kraju.
(Kurir)
