Bilo mi je potrebno godinu dana, tri mjeseca, dvadesetidevet dana i sedam sati da konačno skupim snage i napišem nešto svojoj postporođajnoj depresiji, prenosi “Yumama“…
Svaka žena koja pati od postporođajne depresije osjeća ekstremnu tugu, strah i bijes. Oblik postporođajne depresije od koje sam patila ja, pogodio me je do srži. Još uvijek osjećam mučninu u stomaku kada pomislim na taj period i to je razlog zašto mi je trebalo toliko vremena da stavim nešto na papir.
Ja sam imala neželjene, grozne, opsesivne i zastrašujuće misli o povrijeđivanju sebe ili bebe i ta osjećanja plašila su me na smrt.
Prije nego što počnem da pišem bilo šta, imam potrebu da napišem prvo ovo: ja sam dobra majka. Ja sam pažljiva, ja njegujem i obožavam svoju kćerku. Činjenica da imam potrebu da to napišem govori u prilog tome da je ovo tema o kojoj se ne priča dovoljno i da često majke u postporođajnoj depresiji nailaze na nerazumijevanje.
Vjerujte mi, mnogo puta sam tražila način i pokušavala da svoj um natjeram da razmišlja o srećnim stvarima, ali sam poslije tih pokušaja bila samo još više zbunjena.
Kada sam ugledala svoju kćerku prvi put, imala sam osjećaj kao da u meni raste još jedno srce samo za nju. Brzo sam osjetila povezanost sa njom i osjećala sam se počastvovano što sam baš njena majka. Satima bih je gledala, pokušavajući da svaki njen pokret i svaki milimetar njenog bića urežem u svoje pamćenje, da slučajno ništa ne propustim i ne zaboravim.
Bila sam u majčinskom raju. A onda sam odatle bila protjerana…
Tri dana nakon što sam došla kući sa bebom, posjetila nas je patronažna sestra koja je, između ostalog, uradila rutisnki pregled mene i bebe, i pokazala mi neke osnovne stvari u vezi sa održavanjem bebine higijene. Primijetila sam da me njeno prisustvo čini nervoznom. Ona mi je neke pokazivala neke stvari, poput prepovijanja i različitih poza za dojenje, koje ja nisam mislila da su prirodne. To osjećanje učinilo je da se zapitam da li ja išta radim kako treba, a kada je ona otišla, osjećala sam se veoma zbunjeno i zabrinuto.
Nekoliko dana kasnije primijetila sam da se misli u kojima se nešto loše dešava mojoj bebu, sve češće pojavljuju u glavi. Od padanja niz stepenice, preko udaranja glavom u dovratak dok sa njom u naručju prolazim kroz vrata do toga da se guši u snu. U mojoj glavi mojoj bebi su se dešavale sve najstrašnije nezgode za koje sam u životu čula ili čitala o njima.
Ponekada, kada bi mi takve misli prolazile kroz glavu, osjećala sam se loše i fizički. Bilo bi mi muka, srce bi mi ubrzano lupalo, ruke bi mi postale vlažne, ne bih mogla dišem. Tokom tih trenutaka stalno sam pokušavala da se umirim govoreći sebi da sam pod stresom i kada se samo malo odmorim sve će biti u redu.
Slike različitih užasa postale su učestalije kada mi se završilo porodiljsko odsustvo, tj. nepunih dvanaest nedelja poslije porođaja. Tada sam još uvijek isključivo dojila, što je značilo da sam morala da se izmlazam četiri do pet puta na dan, kako ne bih izgubila mlijeko.
Kada sam se vratila na posao imala sam osjećaj da su zadaci zahtjevniji nego što su bili i da ne mogu da stignem sve da završim. Povratak na posao pamtim kao period kada su opsesivne misli počele učestalije da me muče.
Kroz glavu su mi prolazile užasne ideje o ubistvu i samoubistvu, ili da bih mogla da povrijedim svoju bebu. I koliko god sam sebi govorila da moram da prestanem da mislim o tome, sve više sam mrzila samu sebe i opsesivna, zastrašujuća osjećanja su me sve češće opsjedala.
Misli su postale toliko strašne da sam počela da se bojim i da držim svoju kćerku, ali ne više da je ne bih povrijedila, nego sam mislila da će te užasne misli nestati ako je ne držim. Mislila sam da ako je ne uzimam neko vrijeme, misli će nestati. Iako sam znala da je to i psihički i fizički neizdrživo, čak i ne moguće jer sam još uvijek dojila, ipak sam se trudila da ne budem u bebinoj blizini.
Plakala sam pod tušem, noću sam imala more i budila sam se preznojana, povukla sam se i udaljila od svih koje volim. Bilo me je sramota. Ubjedila sam sebe da sam loša osoba, i mislila sam kako će se to stanje završiti samo ako se ubijem. Osjećala sam se kao da se moj mozak okrenuo protiv mene i unuštava mi sve za čime sam čeznula u životu.
Bilo me je sramota da bilo kome pričam o tome. O svojim osjećanjima nisam pričala ni suprugu ni majci jer sam se plašila da će misliti da sam monstrum. Sa druge strane, željela sam da ostanem jaka, i mislila sam da ako potražim pomoć, da će to biti odraz slabosti. I tako sam ostala sama.
Nekada intenzivnije, nekada slabije, ali kada se sabere, zastrašujuća osjećanja su me preplaviljvala nekoliko mjeseci. Potpuno sam bila paralizovana. U početku sam samo šutila.
Kako je vrijeme porolazilo, malo po malo, počela sam ponešto od onoga šta osjećam da pričam mužu. I on je pokušao da se informiše o toj situaciji kako bi mogao da mi pomogne, ali uprkos njegovim naporima, i njegovom trudu, ništa nije pomagalo.
Srećom, sada, nakon višemjesečnog oporavka, nakon što sam deset nedelja odlazila u savjetovalište i konačno progovorila o svom iskustvu, osjećam se mnogo, mnogo, bolje.
Naučila sam da te misli nisu ja. Naučila sam da im ne dajem toliku važnost. I primijetila sam da što više pričam o mom iskustvu, da se sve više oslobađam tih osjećanja.
Saznala sam i da se skoro 57 posto žena suočava sa postporođajnom depresijom i da ih more opsesivne misli. Na žalost, sve ovo vrijeme, nisam bila sama u ovom problemu.
Ali kako sam to mogla da znam? Tokom trudnoće i nakon porođaja samo me je jedna ljekarka pitala da li sam pomišljala da povrijedim sebe ili bebu, a ja sam joj dala formalan odgovor – ne. Jer me je bilo sramota da odgovorim drugačije.
Niko me nije upozorio da bi nešto tako moglo da mi se desi. I zato molim sve majke da ne šute kao što sam ja.
Vaš mozak će svakako da proizvodi takve misli, vi međutim ne morate da ih slušate. Voljela bih da sam to znala ranije.
