Pa šta je to bilo u vezi moje djece, koja su tada imala tri i šest godina, zbog čega sam se gubila? Da li je to bilo insistiranje jedne kćerke da otrči po još tri narukvice i omiljene roze naočare kada mi već kasnimo? Da li je to što je druga pokušala sama da sipa pahuljice i prosula cijelu kutiju na sto? Da li to što je jedna oborila na pod i polomila mog specijalnog staklenog anđela pošto joj je rečeno da ga ne dira? Da li to što se druga stojički borila da ne zaspi baš kada su meni bili potrebni mir i tišina? Da li to što su se njih dvije svađale oko glupih stvari poput koja će prva da izađe iz auta ili koja će dobiti najveću kuglu sladoleda
Da bile su to te stvari – normalna huškanja i tipični dječiji problemi i ponašanja – koje su me iritirale do te mjere da sam gubila kontrolu, prenosi “Najbolja mama na svetu“…
Ovu rečenicu nije lako napisati. Niti je to lijep period mog života za sjećanje jer, istinu govoreći, mrzila sam sebe u tim trenucima. U šta sam se to pretvorila da mi je trebalo da vičem na dvije dragocijene male osobe koje sam voljela više nego sam život?
Reći ću vam u šta sam se pretvorila. U moje distrakcije.
Pretjerana upotreba telefona, previše zadataka, „to-do“ liste na više strana i jurnjava za savršenstvom su me iscrpjeli. A vikanje na ljude koje sam voljela je bila direktna posljedica gubitka kontrole koji sam osjećala u svom životu.
Naravno, morala sam negdje da puknem. Pukla sam iza zatvorenih vrata u društvu ljudi koji su mi značili najviše na svijetu. Sve do jednog sudbonosnog dana.
Moja starija kćerka je sišla sa stolice i htjela je da dohvati nešto kad je slučajno prevrnula cijelu kesu riže na pod. Dok je milion sitnih zrnaca letjelo po podu kao kiša, oči mog djeteta su se ispunile suzama. I tada sam ga vidjela – strah u njenim očima dok se spremala za tiraniju svoje majke.
“Ona me se plaši”, pomislila sam uz najbolnije moguće shvatanje. “Moje 6-godišnje dijete se plaši moje reakcije na svoju nevinu grešku.”
Sa dubokim žaljenjem sam shvatila da nisam majka uz kakvu želim da moja djeca odrastaju, niti da tako želim da živim ostatak života.
U nedeljama koje su uslijedile poslije te epizode, doživjela sam slom i prosvjetljenje – trenutak bolne spoznaje koji me je pokrenuo na “hands free” put – put zaborava svih distrakcija i bavljanje onim što je stvarno važno.
To je bilo prije tri godine – godine laganog odvajanja od pretjerivanja u upotrebi elektronskih smetala u mom životu… tri godine oslobađanja od nedostižnih standarda perfekcije i pritiska društva da “radiš sve”. Kako sam se oslobađala svojih internih i eksternih distrakcija, bijes i stres koji su kuhali u meni su polako nestajali. Sa manje tereta na leđima, mogla sam da reagujem na greške moje djece na mnogo smireniji, saosjećajniji i razumniji način.
Govorila sam stvari poput: “To je samo sirup od čokolade. Možeš to da obrišeš i sto će biti kao nov.” (Umjesto da ispustim ogorčen uzdah i prevrnem očima.)
Ponudila sam se da držim metlu dok ona čisti more cerealija sa poda. (Umjesto da stojim nad njom sa pogledom negodovanja i neopisive dosade.)
Pomogla sam joj da razmisli gdje je ostavila svoje naočare. (Umjesto da je postidim što je tako neodgovorna.)
A u trenucima kada čista iscrpeljnost i neprekidno kukanje prijete da uzmu najbolje od mene, ušetala sam u kupatilo, zatvorila vrata za sobom i dala sebi malo vremena da dišem i podsjetim sebe da su one djeca, a djeca greše. Baš kao i ja.
Vremenom je strah koji se video u očima moje djece kada upadnu u nevolju nestao. I hvala Bogu, postala sam utočište u njihovim teškim trenucima, umjesto neprijatelj od kog treba da biježe i da se kriju.
Nisam sigurna da bih se sjetila da pišem o ovoj dubokoj transformaciji da se nije desio incident dok sam završavala rukopis za moju knjigu. U tom trenutku sam osjetila da mi je život pretrpan i potreba da vičem mi je bila na vrh jezika. Privodila sam kraju posljednja poglavlja knjige kada se moj kompjuter zamrzao. Iznenada, izmjene na tri cijela poglavlja su nestale pred mojim očima. Provela sam nekoliko minuta mahnito pokušavajući da povratim posljednju verziju rukopisa. Kada mi to nije uspijelo, konsultovala sam i „backup“ samo da bih otkrila da je i tamo rukopis nestao nekom greškom. Kada sam shvatila da nikada neću povratiti poglavlja na kojima sam radila, htjela sam da plačem, ili još bolje, htjela sam da vrištim od bijesa.
Ali, nisam mogla jer je bilo vrijeme da pokupim djecu iz škole i odvedem ih na plivanje. Uz veliku uzdržanost sam mirno zatvorila svoj kompjuter i podsjetila sebe da postoje mnogo, ali mnogo gori problemi od ponovnog pisanja ovih poglavlja. Zatim sam rekla sebi da ne postoji apsolutno ništa što bih mogla sada da uradim da bih riješila ovaj problem.
Kada su moja djeca ušla u kola, odmah su znala da nešto nije u redu. “Šta nije u redu, mama?” pitala su me jednoglasno poslije samo kratkog pogleda na moje blijedo lice.
Došlo mi je da vrisnem “Upravo sam izgubila četvrtinu moje knjige!”
Htjela sam da razbijem volan pesnicom jer je sjedenje u kolima bilo posljednje mjesto na kom sam htjela da budem u tom trenutku. Željela sam da idem kući i popravim moju knjigu – a ne da vozikam djecu na plivanje, cijedim mokre kupaće kostime, češljam izgužvanu kosu, kuham večeru, sređujem prljavo posuđe i uspavljujem ih.
Ali umjesto toga mirno sam rekla “Malo mi je problem da sada pričam. Izgubila sam dio knjige. I ne želim da pričam o tome jer se osjećam loše.”
“Žao nam je”, rekla je starija kćerka u ime obje. I onda, kao da su znale da mi je trebalo prostora, bile su mirne sve do bazena. Djeca i ja smo obavile sve aktivnosti tog dana i, iako sam bila tiša nego obično, nisam vikala i dala sam sve od sebe da se suzdržim od razmišljanja o knjizi.
Napokon se dan skoro završio. Ušuškala sam mlađu kćerku u krevet i legla pored starije za uobičajeno “večernje ćaskanje”.
“Da li misliš da ćeš povratiti poglavlja?” tiho je pitala moja kćerka.
I tada sam počela da plačem, ne toliko zbog tri poglavlja, znala sam da mogu ponovo da ih napišem, moj lom se desio više zbog umora i frustracije koju podrazumijeva pisanje i uređivanje knjige. Bila sam tako blizu kraja. Kako mi je to samo oduzeto iz ruku je bilo veliko razočaranje.
Na moje iznenađenje, moje dijete je pružilo ruku i nježno me pomilovalo po kosi. Izgovorila je ohrabrujuće riječi poput “Kompjuteri mogu da budu tako frustrirajući” i “Mogu da pogledam backup i vidim da li mogu da popravim knjigu”. I na kraju “Mama, ti to možeš. Ti si najbolji pisac kog poznajem”, i “ja ću ti pomoći kako god mogu”.
Kada sam ja imala “problem”, ona je bila tu, strpljivo i saosjećajno me hrabrila ni ne pomislivši da me udari kada sam već bila na dnu.
Moje dijete ne bi naučilo ovaj odgovor pun empatije da sam ja ostala ona osoba koja viče. Jer vikanje zatvara komunikaciju, prekida veze, ono čini da se ljudi razdvajaju, umjesto zbližavaju.
Važna stvar je….moja mama je uvijek tu za mene, čak i kada napravim problem.
Moje dijete je to napisalo o meni, ženi koja je prošla kroz težak period na koji nije ponosna, ali iz kog je naučila. I u riječima moje kćerke vidim nadu i za druge.
Važno je… da nije kasno da prestanete da vičete.
Važno je… da djeca opraštaju – naročito kada vide da osoba koju vole pokušava da se promijeni.
Važno je… da je život previše kratak da bismo se nervirali oko prosutih cerealija i zagubljenih cipela.
Važno je… da bez obzira šta se desilo juče, danas je novi dan.
Danas možemo odabrati da reagujemo mirno.
I dok to radimo, učimo djecu da mir gradi mostove – mostove kojima možemo poći kada imamo probleme.
Napisala: Rejčel Staford,
izvor: Huffingtonpost.com
