Narcističke crte ličnosti šire kao epidemija, istom brzinom kao i gojaznost. Milenijalci su generacija koja vjeruje da uvijek zaslužuje najbolje, a nema upečatljivijeg simbola njihove samozaljubljenosti od selfi manije. Stalno lupamo glavu na temu – šta da činimo sa našom narcioidnom djecom. Ali, niko ne postavlja pitanje, šta se dešava kada narcisi postanu roditelji?
Narcizam odlikuju nedostatak empatije, pridavanje sebi pretjerane važnosti i stalna potreba za obožavanjem od strane okoline. Taština i pohlepa su u srži narcisoidne ličnosti, kaže Ramani Durvasula, autorka knjige “Kako preživjeti vezu sa narcisom”.
Naravno, svi smo mi pomalo narcisi, to je sasvim ljudski i zapravo predstavlja razvojnu fazu kod mladih. Problem nastaje kada narcizam počinje da utiče na naš posao i međuljudske odnose. Narcisi vjeruju da su posebni i da zaslužuju bolji tretman nego ostali, pišu “Detinjarije“…
“Većina nas prestane da tako misli o sebi oko šeste godine, i ne bi smjelo da se desi da takvi budemo i sa 40 godina”, kaže Durvasula.
Međutim, kada narcizam opstane kao odlika ličnosti i u zrelom dobu, dešava se da roditeljstvo postaje izvor frustracije. Djeca ne pružaju narcisima tretman za kojim oni žude. “Nenahranjeni” narcizam čini da roditelji reaguju na dva načina. Jedni sasvim izgube interesovanje za svoju djecu i obožavanje počnu da traže na drugoj strani. Drugi na svoju djecu gledaju kao na sopstveni odraz i počinju suviše da se unose u roditeljstvo i pretjerano kontrolišu djecu. U oba slučaja, narcisoidni roditelj je emocionalno udaljen i suštinski hladan.
Narcisoidni roditelji svoju djecu koriste kao sredstvo za napredovanje. Uspjeh djeteta je razlog da se oni osjećaju dobro, pa takvo dijete zapravo postaje njihov “trofej”, kaže Kit Kempbel, profesor psihologije sa Univerziteta Džordžija i stručnjak za narcizam.
“Roditelji narcisi imaju visoka očekivanja od dejce – pritiskaju ih da budu uspješna u sportovima, da pohađaju vrhunske fakultete i ostvare karijere koje obezbjeđuju visoki status. Oni vjeruju da su njihova djeca posebna i da zaslužuju vanredne prilike i privilegije. Ne prihvataju ništa osim savršenstva. Na djecu gledaju kao na dio sebe, a kada im očekivanja ne budu ispunjena, uskraćuju AVAJU STAVOVE REDAKCIJE PORTALA HABER.BA. MOLIMO AUTORE KOMENTARA DA SE SUZDRŽE OD VRIJEĐANJA, PSOVANJA I VULGARNOG IZRAŽAVANJA. PORTAL HABER.BA ZADRŽAVA PRAVO DA OBRIŠE KOMENTAR BEZ PRETHODNE NAJAVE I OBJAŠNJENJA – VIŠE O USLOVIMA KORIŠTENJA… ADVERTISEMENTS Muškarci Stare Grčke nisu imali problema sa ženama jer su…Muškarci Stare Grčke nisu imali problema sa ženama jer su… 1 oblog + 2 dana = ZDRAVA KOLJENA1 oblog + 2 dana = pažnju i otuđuju se”, objašnjava Durvasula.
Djeca nisu u stanju da izađu na kraj sa hladnim i uzdržanim stavom roditelja. Potrebno im je da osjete bezuslovnu ljubav kako bi se osjećala sigurnom. Od toga zavisi da li će u životu moći da uspostavljaju zdrave odnose sa drugima, kako će gledati na sebe i reagovati na stres. Kada se u djetinjstvu ne uspostavi vezanost između roditelja i djeteta, posljedice su doživotne.
Djeca narcisa pate od niza psiholoških problema. Sklonija su depresiji, anksioznosti, nedostatku samokontrole, poremećajima u ishrani, niskom samopouzdanju, poremećenom identitetu, zloupotrebi hemijskih supstanci i perfekcionizmu.
Sara Šo je kćerka narcisoidne majke, kojoj je najvažnije bilo kako ona izgleda i da li je vitka. Od rane mladosti ju je dotjerivala i pripremala da se uda za bogatog muža. Kada je Sara završila u bolnici teško povrijeđena u saobraćajnoj nesreći i borila se za život, majčina prva reakcija bila je da pozove frizera da joj sredi kosu.
“Najstrašnije od svega bilo je što sam ja pomislila da će me majka sada možda voljeti, jer me je zamalo izgubila.”
Budući da ne živimo u vakumu, narcizam drugih roditelja utiče i na način kako svi podižemo djecu. Njihova opsjednutost dječjim postignućima stvara takmičarski odnos i među djecom i među roditeljima.
Većina ljudi koji upadnu u zamku takmičarskog roditeljstva nisu narcisi, već žrtve takmičarske kuture u kojoj se uspjeh mjeri ocjenama, ugledom škola, bogatstvom i statusom.
“Stvorili smo svijet u kome je praktično nemoguće uspjeti ako niste narcis”, kaže Durvasula.
Čak i najdobronamjerniji roditelji bivaju uvučeni u ovu igru, a time izlažu svoju djecu riziku da i sama postanu narcisi, jer od tolike jurnjave za uspjehom ne ostaje vremena da se kod djece razviju osobine kao što su saosjećajnost i briga za druge.
Roditelji narcisi podižu ljestvicu za sve, kupujući svojoj djeci skupe telefone i organizujući im raskošne rođendanske proslave, zbog čega i ostala djeca počinju da žele iste stvari. Onda i ostali roditelji popuštaju pa društvo u cjelini postaje sve više materijalstičko i opsjednuto statusom. Uskoro, postaje nenormalno da svako dijete nema preskup telefon, pa narcisoidni roditelji moraju da traže neke još bizarnije načine da dokažu da su njihova čeda bolja od ostalih.
Narcizam nije od juče – naučnici njegove korijene nalaze još u individualizmu 19. vijeka. Međutim, tehnologija je učinila da individualizam danas postane vladar. Sada, kupci očekuju da svaki proizvod bude prilagođen njihovom ukusu, a televizijski program njihovim interesovanjima. Svaki aspekt onlajn svijeta je u znaku individualizma. Svako ima priliku da se osjeća posebnim, a to je plodno tle za razvoj narcisoidnosti.
Kada su naučnici sa univerziteta Prinston pručavali nastanak narcizma kod djece, utvrdili su da je u njegovom korijenu pretjerano pridavanje značaja djetetu od strane roditelja. Kada roditelj svojoj djeci pridaje preveliku važnost, djeca usvajaju isto gledište. A narcisoidni roditelji su majstori u tome.
Nema jednostavne formule kojom je moguće predvidjeti ko će postati narcis, ili kako će dijete reagovati na narcisoidnost roditelja. Osim vaspitanja, važna je i uloga genetike i nasljedenih crta ličnosti. Prema nekim preliminarnim istraživanjima, manje od polovine djece narcisa i sama postanu narcisi, ali za sada nema dovoljno podataka jer generacija narcisoidnih roditelja tek treba da bude temeljno proučavana.
“Jedno je sigurno – djeca narcisa u životu će patiti od nesigurnosti i sumnje u sebe”, kaže Durvasula.
“Pitanje je – kako će se to ispoljiti?”
