U Srbobran, gdje se nalazi njena farma, ova inženjerka pejzažne arhitekture svakog jutra iz Novog Sada, ranom zorom dolazi sa vjerenikom Aleksandrom Stepanićem (31), dok su na mjestu gdje je danas njihova mljekara, stanovali do prošle godine. Imanje se prostire na sedam ari, a mljekara na 100 kvadrata.
Mada je dnevni kapacitet 1.000 litara mlijeka i iako prave veoma ukusne i tražene proizvode, mušterije i novinari najčešće pitaju Jelenu zbog čega je državni posao zamijenila privatnim. Prethodno, nepunih godinu dana, radila je u Zavodu za zaštitu prirode, uživala u putovanjima, kontaktu sa prirodom, divnim ljudima.
– Tamo nisam bila nezadovoljna, već sam željela da uradim nešto drugo i da napredujem. Slušajući moju priču ljudi kompenzuju sličan osjećaj, odnosno nedostatak hrabrosti da urade nešto slično. Kažu da su ih fascinirali moja odlučnost i želja da počnem da radim nešto drugačije od profesije za koju sam se školovala – priča.
Pitam je da li i sama smatra da je bila hrabra?
– To je bila kombinacija hrabrosti, intuicije i želje za napredovanjem. Kada sa 19 godina biramo fakultete, ne znači da ćemo se time baviti cijelog života. Potpuno je u redu da čovjek uz lični razvoj shvati da želi nešto drugo – prisjeća se Jelena, kojoj je prije godinu dana, kada su počeli, stiglo prvih 58 koza iz manastira Kovilj.
– Ranije sam učestvovala u direktnoj proizvodnji, a sada imamo mogućnost da platimo tri radnika. Svakog jutra obiđem koze, a u toku dana bavim se računovodstvenim poslovima. U početku smo ih nas dvoje hranili, mijenjali im vodu, vodili računa o zdravlju, čak i obilazili noću ne znajući da to nije neophodno (smijeh). Potpuno usredsređeni na njih, predavali smo mlijeko, a kada smo shvatili da je veća isplativost da ga sami prerađujemo, otvorili smo svoju mljekaru – priča Jelena, koja je sa vjerenikom, u projektu Pokrajinskog sekretarijata za poljoprivredu namijenjenog malim proizvođačima mliječnih proizvoda, vođenog od strane Poljoprivrednog fakulteta, bila jedna od 10 učesnika koji su dobili novac za rekonstrukciju objekta i nabavku opreme. Konkurisali su i učestvovali i u Projektu podrške mladima da pokrenu ili prošire svoj poljoprivredni posao, Fondacije Ana i Vlade Divac uz podršku Ambasade Kanade u Srbiji.
Jelena je završila pejzažnu arhitekturu na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu i pošto o stočarstvu i mljekarstvu ništa nije znala, učila je ispočetka. Kaže da gdje ima volje, ima i načina.
– Maštala sam o svemu ovome. Ostvarenje mog cilja je i da raspoloženje u mojoj firmi bude onakvo kakvim ga ja zamišljam: da su svi uvjek nasmijani, da ima mnogo entuzijazma, da se zajedno sve dogovaramo i da nema gazda i gazdarica. Svjesni smo da zavisimo jedni od drugih i da sjajnu, zdravu energiju dobijamo od naših životinja. Sva uložena ljubav u njih, vraća se i širi se na cijeli kolektiv – rekla je Jelena na kraju razgovora.
