Foto: arhiva
Oni koji to znaju, kažu da ja i ne znam onda što znači konkurencija, udvorništvo, prijateljstvo, ali i neprijateljstvo. Ne znam, navodno, za muku koju prolaze oni koji često moraju slušati glupljeg od sebe, raditi onako kako ti netko naređuje, ti znaš da to ne valja, a moraš šutjeti. I u takvim situacijama tražiš pomoć od onih koji su ti najbliži, koji prolaze isto što i ti, istomišljenike, i kad ti se priključe, najčešće jer ti to tako želiš, vjeruješ da si stvorila prijatelje koji će ti pomoći da se boriš za istinu. Ja bih to pojednostavila i rekla – za sebe. Nemaš vremena da sve to razglabaš na poslu pa počneš kolegu pozivati doma.
I onda se kolega malo-pomalo pretvara u prijatelja. Ti ga barem tako počneš doživljavati. Počinješ vjerovati da je radno mjesto idealno za stvaranje dubokih i istinskih veza. I ne slutiš da ono može biti i pravi rasadnik svih mogućih neprijateljstava. Psiholozi kažu da je i jedno i drugo normalno, samo je opasno ako se ne razlikuje jedno od drugoga. Priču koja ide tome u prilog čula sam nedavno od mlade rođakinje moga muža. U ovoj eri straha za radno mjesto i ona se pobojala da bi mogla bez njega ostati. A u pitanju je osnovna egzistencija. U takvim situacijama teško je biti objektivan i najčešće tražiš krivca, ali i saveznika. I počinješ po onoj narodnoj – riba smrdi od glave. I njoj je, dabome, za sve kriv šef. On ne brine za djelatnike, on je sebe osigurao do trećeg koljena, a osim toga podgrijavala je sumnju da je ona i još njezine tri kolegice “šefu na zubu”. I u tom strahu ona je postala kolovođa borbe za opstanak.
Njih četiri-pet počele su se sastajati, stvarati planove kako šefu “postaviti nogu” kako bi otišao on, a one bile spašene jer uopće nisu shvaćale da doista mora doći dio racionalizacije. Da je tehnološki razvoj učinio svoje. I “rabota je počela”. Najprije u pauzi na poslu, a potom i popodnevnim sastancima kod nje doma. I kad je vjerovala da je “savez moćan”, istupila je na sastanku gdje se određivalo tko je taj tehnološki višak kako se to danas zove, i što se može učiniti da se tu osobu, ili osobe zbrine. Nije ni saslušala što će taj čovjek reći, što predložiti, pa čuti i njihovo mišljenje, već je osula drvlje i kamenje na njega. I ostala zaprepaštena kad su se dvije “njezine prijateljice”, valjda shvativši da se tako bitke ne dobivaju, okomile na nju da je nepravedna, da se tako ne može vladati prema čovjeku koji ih vodi i koji im želi pomoći. I napad na nju počeo je s nekoliko strana. Užasnula se kad su u početku bile najglasnije njezine dvije “prijateljice”, a zdušno ih podržale čak i neke koje su inače uvijek bile neutralne.
Kraj je bio jasan. “Demokratski” je izglasano da odleti s posla ona jer nije “uopće podobna za suradnju”, a danas je kolektivni rad na najvišoj cijeni. Šefovi, ili kako se to danas kaže poslodavci, strahuju od tih međuljudskih odnosa jer su oni strahovito važni za napredak tvrtke, ali, s druge strane, česti su uzroci stresa i za djelatnika. I onda se počnu nizati bolovanja, poremete se definitivno odnosi, u nekim slučajevima i ti šefovi mogu odletjeti. I sad se ti snađi u toj cijeloj zbrci! Pogotovo u današnje vrijeme kad ljudi provode sate i sate na radnom mjestu, sigurno je važno da ti odnosi, ako baš nisu idealni, budu podnošljivi. Jer čula sam zbilja svakakvih priča. I to uvijek od onih koji imaju loša iskustva s tako stvorenim prijateljstvima. Ljudi često zaboravljaju da put od prijatelja do neprijatelja i nije tako dalek. Pogotovo kad su i egzistencijalni interesi u pitanju.
I kako se onda uopće na poslu vladati? Može li se i treba li se na radnom mjestu stvarati prijateljstvo? Ili je ipak bolje držati se dobrih kolegijalnih odnosa? Neki stručnjaci smatraju da treba povući granicu između poslovnog i privatnog života. Jer, navodno, “za kvalitetuživota treba pokušati gajiti prijateljstva i iz dugih polja života kako bi se održala potrebna ravnoteža”. Da je kojim slučajem ova žena i ostala u toj sredini, pitam se kakav bi joj bio život raditi s nekim kojeg si smatrao prijateljem, a on te na ovakav način iznevjerio. Ne bi bilo lako ni tima dvjema koje su je zapravo ostavile na cjedilu. Nisam joj to rekla, ali ona bi zasigurno ostala raditi jer je vrijedna da nije stvarala komplote umjesto da je razložnošću i razboritošću došla do spoznaje je li netko višak, tko je to i kako pomoći i njemu i šefu da se sve uradi – ljudski. Stvaranje “tabora” nikad nije dalo rezultata. Ni za koga.
Cijeli sam život pazila na međuljudske odnose i zato mi je neke stvari teško razumjeti. Griješe oni koji misle da su obrtnici lišeni onoga o čemu sam govorila na početku – udvorništva i konkurencije – jer da bi zadržao mušteriju, trebaš ti činiti i mnogo više. No sigurna sam da ja na poslu ne bih gradila prijateljske odnose već kvalitetne. Ali ipak mislim da na zdrav odnos najviše može i mora utjecati onaj koji je na čelu neke tvrtke – bila ona državna ili privatna. Šefovi su ti koji moraju stvarati pozitivnu radnu atmosferu i pozitivnu organizacijsku kulturu. Ako okruženje ne podržava kvalitetne odnose, brzo će doći do nemoguće situacije. Često jedna osoba svojim ponašanjem ruši ono što drugi tako zdušno grade. Kažu da je preduvjet izgradnji kvalitetnih odnosa shvaćanje činjenice da su ljudi različiti, da se u svakoj situaciji ne pona- šaju svi jednako jer uvijek netko ima svoje razloge za različitost. Slažem se s onima koji tvrde da je danas užasno teško zbog ekonomske situacije u zemlji raditi i stvarati ugodne radne odnose jer strah od gubitka radnog mjesta stalno negdje visi u zraku. Ali zreli ljudi moraju shvatiti da se samo razložnošću i promišljenošću dolazi do rješenja. Ja bih se složila s onima koji kažu da na poslu ne treba težiti za nekim dubokim prijateljstvima, ali treba za ugledom. A da bi se to postiglo, dovoljno je učiniti nekoliko važnih stvari, i ne nemogu- ćih. Ponajprije savjesno obavljati ono što nam je zadatak. Ako nešto nije jasno, tražiti objašnjenje. Vladati se uljudno i ugodno. Biti aktivan i kreativan koliko god jer to mogu- će u pronalaženju rješenja kako bi inspiriralo i druge, ali ne i izazivalo ničiju ljubomoru i stvaralo nepotrebnu konkurenciju. Najviše se poštuju djelatnici koji svojim znanjem i odgovornošću znaju uspostaviti odnos između svojih obveza, ali i obveza onih koji ih okružuju. Na poslu je najvažnije upravo to – stvarati radni tim. A to se razlikuje od prijateljstva
gloria.hr
