Prije dvije i pol godine napisala sam svoj prvi post na blogu. Napisala sam Volontirati neću, izgleda izrevoltirana još jednom odbijenicom u svom profesionalnom životu. I nije to bila bilo kakva odbijenica. Bila je to odbijenica za koju sam mislila da nije moguća – došla sam u redakciju malog nezavisnog radija koji je tražio volontere, radija koji je tek počinjao s poslom, a ja sam imala nešto malo iskustva (doduše, ne na tom mediju), imala sam formalno obrazovanje i bila sam spremna raditi besplatno. U potpunosti besplatno! Čak sam i poznavala one koji vode navedeni radio i sve je djelovalo kao simpatična suradnja u nastajanju, piše “Misisusovo“.
Kao što ste mogli pročitati u starom tekstu, ništa se od toga nije dogodilo. Ispalo je da je moja šetnja kroz prostorije služila samo kao odmjeravanje snaga i pokazivanje kako su ‘određeni ljudi tu, na poziciji’, a mi ostali se, valjda, trebamo požderati zbog toga, posuti se pepelom ili moliti za milost i posao. Besplatni, da napomenem. Meni općenito takav svjetonazor nikada nije bio jasan jer nemam kompetitivan karakter i jedina osoba s kojom se konstantno natječem sam – ja. Također sam i štreberski nastrojena tako da volim imati sposobne ljude kao nadređene jer mi se pruža nevjerojatno puno prilika za učenje. No, takav recept se pokazao kao garancija za neuspjeh u Lijepoj Našoj. Da ne duljim, takav sudar svjetonazora i viđenja integriteta doveli su me tu gdje jesam – nezaposlena u Njemačkoj.
Dala sam si fore i prostora da se prilagodimo novom životu. Sve je bilo koncentrirano na Moraninu asimilaciju i integraciju. Tako da prvih godinu dana nisam niti razmišljala o poslu. To je bila muževa sveta misija, a ja sam se bavila vrtićima, aktivnostima, učenjem jezika, organiziranjem slobodnog vremena, upoznavanjem drugih mama, običaja i svakodnevnog života. I sada, kada je Morana u potpunosti sjela na svoje mjesto, pomalo je počeo u meni raditi crv nestrpljivosti. Odjednom me počela gristi savjest što ‘samo sjedim kod kuće’, što ne zarađujem bijesne pare, što se ne krećem nigdje. I to se moralo dogoditi – jednom kada se dijete uklopi u sistem, a vi ostanete kod kuće, život postane monoton i opasno zatvoren. Jer ako vi NE MORATE izaći među ljude, previše je jednostavno zatvoriti se u kuću i živjeti na facebooku i hrvatskoj televiziji. A za takav život niste niti morali odseliti. Je, djetetu je bolje, ali vi od toga nemate ništa.
I zaključila sam da je krajnje vrijeme da krenem u potragu za poslom. Bilo kakvim poslom. Pošto sam već prije i konobarila i slagala robu po dućanima, nisam vidjela zašto bih uopće pokušala nešto drugo. Dajte mi malo dijeljenja novina, malo letaka, koju majicu da posložim i ja sretna. Ali – nećeš, kolega! Pošto živimo u predgrađu, ispalo je da ovdje nepoznavanje razgovornog njemačkog predstavlja pravu prepreku. Bio je to detalj koji sam previdjela jer se nas uči da je engleski svjetski jezik i da svugdje možeš proći s njim. U centru to nije toliki problem jer postoji internacionalno tržište, ali ovdje je. S druge strane, unaprijed mi se upalila majčinska grižnja savjesti jer ću ‘ostavljati dijete samo bez mame kako bih ja slagala neku majicu u centru.’ Ali znala sam da druge nema i jedini način da se pokrenem je udariti na dvije fronte – na ‘freelancersku internetsku’ (gdje zadržavam slobodu kućanice, krojim svoj raspored, ali ne izlazim među ljude) i ‘mini-job njemačku’ frontu (gdje moram iz kuće, ali učim njemački milom ili silom). Pripremila sam se za borbu i sjela za komp. I kao Božjom providnošću, iz čista mira, ničim izazvana – dobila mail.
Mail od WDR-a, njemačke verzije BBC-a, recimo, gdje me glavna urednica redakcije zadužene za jugoistočnu Europu poziva na razgovor. Jer oni prate moj rad i žele me upoznati. Tlo mi je izmaklo pod nogama i počelo mi je zujati u ušima. MOLIM?!
Kako objasniti sve što se od tada događalo? (Bazirat ću se na svoje dojmove i osjećaje jer objektivan segment svima je jasan.) Vidite, moje iskustvo radnih odnosa u Hrvatskoj je i dalje vrlo svježe. To je ako pokušavam biti blaga pa izbjegavam konstrukciju ‘još uvijek imam PTSP’. Svaki posao koji sam radila u domovini bajnoj za mene je bio sudar narcisoidnosti i nekompetentnosti. Nemojte me krivo shvatiti, radila sam s nekim od najdivnijih ljudi, ali divni ljudi nisu problem. Problem su ovi drugi. Od forsiranja doživljavanja šefa kao božanstvene reinkarnacije, do apsolutnog izbjegavanja odgovornosti nadređenih. Od toga da se u svakom trenutku prema tebiodnose kao da si malouman, a onda te bullyingom tjeraju u kut kako ‘ne bi zaboravio svoje mjesto’. A to mjesto je pozicija vječno zahvalnog malog čovjeka jer mu se, eto, veliki čovjek smilovao i dao mu posao.
Na razgovoru za posao vam se barem pet puta napomene da čeka horda ljudi taj posao (čak i kada ne čeka), da vaše obrazovanje ne znači ništa (jer oni nisu obrazovan, a vidi ih gdje su!), da ste u potpunosti zamjenjivi i da od prvog dana trebate tražiti način da budete nevidljivi, da nekome ne stanete na žulj. A to je bez onog dijela o kršenju zakona sa pitanjima o bračnom statusu, planiranim trudnoćama i upozorenju o korištenju bolovanja samo u ekstremne svrhe. Takav stav se nastavlja i na radnom mjestu – vi se ispričavate za vlastito postojanje, oni se busaju u prsa robovlasničkim odnosom i čarobni krug veselo teče dalje.
Pošto sva moja radna iskustva imaju zajednički nazivnik, ne moram ni reći da sam na razgovor krenula bez ikakvih očekivanja. Tko zna što će mi nuditi i pod kojim uvjetima, ali nema veze, ponijela sam svoju mantru ‘mogu ja i volontirati ako treba‘ jer posao u struci, u Njemačkoj, seže daleko dalje od svih mojih najluđih snova. Pa mogu onda i za džabe, nije da nisam navikla. Ono što me dočekalo teško je objasniti ljudima iz moje struke koji su ostali kod kuće. Jer zvuči kao da friziram dječju bajku.
Od toga da sam od prvog trenutka imala osjećaj da sam ušetala među sebi jednake, do toga da se ni po čemu tamo nisam isticala. Razgovor za posao bio je surealno iskustvo u kojem ONI MENI nude posao! ONI meni objašnjavaju zašto bih JA trebala željeti tu raditi. Zašto su ONI kvalitetna redakcija. Kako su NJIHOVI ljudi sposobni i pametni i pružaju zdravo radno okruženje. Ne moram ni reći da sam bila bez teksta. Čekaj malo, vi meni hoćete reći da vi ŽELITE MENE?! Baš mene? Nikada ništa u životu slično nisam čula. Lažem jesam – profesor iz književnosti mi je rekao da želi mene za asistenta, ali je uvedena zabrana zapošljavanja. Doduše, nije još, ali ove zadnje dozvole idu ‘zna se kome’ preko štele pa mu je žao. Eto, to je bio zadnji kontekst u kojemu je meni netko rekao da želi mene. Ne bilo koga jer ste svi isti, već mene. I ne samo to.
Ovo je bio razgovor za posao u kojemu oni znaju sve o meni. Oni znaju što radim i kako pišem. Znaju sve o mom stilu i mom potencijalu. Oni znaju da imam dijete i da se to dijete mora nekako ubaciti u radni raspored. I voljni su imati pregovore oko radnog vremena, plaće i daljnih ponuda. Oni znaju o meni, zapravo, sva što ih zanima. Ja sam na tom razgovoru bila da se oni meni predstave. ONI SE MENI PREDSTAVLJAJU?! Jer sam jednako vrijedna. Jer nisam zamjenjiva. Jer imam pravo pregovarati oko radnih uvjeta jer sam osoba i imam život i van posla. Kao što vidite, bila sam u šoku svake sekunde tog razgovora.
I sada, kada gledam unatrag, mislim da je najšokantniji segment svega toga bio osjećaj – da vrijedim. Prvi puta u svom životu, imala sam osjećaj da, profesionalno, nešto vrijedim i da imam nešto za ponuditi poslodavcu. I pomislite samo koliko je to, zapravo, tužna izjava. Jer svima iz istog sustava iz kojeg sam došla i sama, svima su krila podrezana u startu. Svima je samopouzdanje na samom početku uništeno do te mjere da niti sami ne vjerujemo da uopće imamo išta za ponuditi. Nikada nisam izašla toliko puna samopouzdanja iz staklenog nebodera kao taj petak. Osjećaj je bio nevjerojatan .Maja Marić
I trenutno nije važno koliko ću dugo raditi i hoće li se snovi ostvariti. Ono što je važno je taj osjećaj potencijala, osjećaj da uistinu mogu postići sve što želim ako se potrudim. Kao u banalnim američkim reklamama. I prvi puta u životu odlazim na posao puna elana i puna želje da naučim sve, pokušam sve, savladam sve. Jer samo jedan takav stručan, profesionalan i pozitivan razgovor za posao bio je dovoljan da čovjek u sebi pronađe želju i volju koju nije znao ni da posjeduje. Ili je znao, ali se nije usudio zalaziti u te sfere jer – čemu?
