Novac (foto: cure.ba)
Volontiranje uz 1600 kuna mjesečno kao model pomoći nezaposlenima do 29 godina prilično je glasno predstavljen u smislu spasonosnog rješenja za mlade koji nemaju radnog iskustva. Ipak, nikako nije moglo nadjačati glasove nezadovoljstva, posebno mladih studenata, koji su primijetili da je iznos prenizak u odnosu na trud i uloženo vrijeme na fakultetu i nikako dovoljan za pokrivanje osnovnih životnih troškova. Da se radi o zakržljaloj, nimalo empatičnoj i pomalo degradirajućoj inicijativi, jasnije je i postalo nakon razgovora s 24-godišnjom Zoranom Unković, studenticom Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Zašto? Mlada studentica uvela nas je u jedan potpuno drugačiji model volontiranja, koji se na stranu humanog poziva i osobnog razvoja, nametnuo kao jako dobra alternativa preživljavanju za svakog prosječnog mladog Hrvata. Radi se o volontiranju koje je pod pokroviteljstvom Europske komisije, a koje je mladoj studentici omogućilo jednogodišnji život u Belgiji, plaćene troškove i džeparac, učenje, samoinicijativno obilaženje europskih prijestolnica, i na kraju, nikako manje važno, povratak u domovinu s ušteđevinom. Ako je riječ o svojevrsnom ‘volontirajnu’, zašto onda raditi za 1600 kuna kada se mladi mogu odlučiti na boravak vani uz osigurano mjesto stanovanja, mjesečni džeparac od 250 eura i još k tome za prikupljeno znanje dobiti EU certifikat?
Iako joj to nije bio osnovni motiv Unković je svoju belgijsku priču započela u februaru prošle godine.
– Volontiranje nije samo odlična prilika kao osobni razvoj na duhovnoj razini već prilika za sve mlade ljude kojima treba mali poticaj da se pokrenu u mobilnosti kroz EU i općenito putovanja. Upravo, ovo gdje sam radila je pod pokroviteljstvom Europske komisije unutar programa Youth Connect, odnosno ‘Mladi na djelu’. Međutim, postoji još bezbroj projekata u različitim državama EU, pa čak i Bliskog istoka koji pružaju mladima mogućnost rada na raznim projektima obzirom na osobne afinitete u trajanju od mjesec dana do jedne godine – ispričala nam je Zorana.
Ne radi se o samo o tome da se osoba ‘skupi i otiđe u nepoznato’, napominje studentica, već iza volontera u svakom trenutku stoji organizacija koja osobu šalje, te organizacija gdje volonter ide.
– U mom slučaju to je bila volonterski centar Zagreb te organizacija u Belgiji. Uz to ste cijelo vrijeme pod budnim okom krovne organizacije u Belgiji koja se bavi nadgledanjem i koordinacijom svih projekata. Unutar ovog projekta imate i mentora koji će vam biti podrška, a unutar druge organizacije imat ćete osobu kojoj se možete uvijek obratiti ako nešto ne štima – ispričala nam je odvažna 24-godišnjakinja.
Volonteri su zbrinuti u svakom pogledu
Ovaj tip volontiranja naziva se i European Voluntary Service, a zapravo je jedini tip volontiranja u kojem zainteresirani ne moraju ništa plaćati već su zbrinuti u svakom pogledu. Pokriveni su im putni troškovi, džeparac, osiguran im je smještaj, plaćene režije tamo gdje žive, osiguran neki tip prijevoznog sredstva i potpuno zdravstveno osiguranje.
– Mi smo bili na selu pa nije trebalo toliko novaca. Imali smo vrt, a jeli smo na poslu. Dobivali smo džeparac od 250 eura mjesečno što je prilično dovoljno, jer smo imali svoj stan gdje su režije u potpunosti bile plaćene. Imali smo svoje bicikle, godišnji pokaz za buseve, a mogli smo koristiti i kombi. Imali smo 100% zdravstveno osiguranje. Dobili smo dvije karte kroz godinu dana za vlak u vrijednost od 50 eura, na kojoj je na raspolaganju 10 jednosmjernih putovanja. Tako da smo od 250 eura trošili samo 50 na hranu i ostale potrepštine, a ostalih 200 eura mogli ‘uložiti’ kako god smo htjeli. Ja sam imala silnu želju malo putovati, pa sam uložila novac u to – rado se prisjeća Zorana koja je između ostalog posjetila Barcelonu, Pariz i boravila u Latviji.
Studentica ističe kako je organizacija bila na najvećoj razini. Već po dolasku slijede pripreme i upute, zatim razne evaluacije projekata prilikom kojeg se uvažavaju i eventualne pritužbe. Feedback u informacijama je stalno prisutan i nema praznog hoda. Bez obzira gdje volontera projekt odvede, on na organiziranim tečajevima ima i priliku naučiti jezik određenog područja.
Iako su u kampu gotovo svi govorili engleski jezik, Unković nije propustila priliku da svoje znanje obogati i kojom riječju nizozemskog jezika. Također je imala priliku prisustvovati različitim kulturnim i sportskim događanjima lokalne sredine.
Zorana je ulagala sebe, ali i upijala znanje u sklopu jedne od organizacija koja se bavila radom s djecom do 18 godine koja ne idu u školu.
– Radi se o djeci koja su zlostavljanja ili imaju problema s drogom, kriminalom ili su im postavljene neke dijagnoze, od hiperaktivnosti, bipolarnih poremećaja… Ako ne dolaze iz svog doma, postoji centri u kojima žive i o njima se brinu, a kod nas dolaze na svakodnevnu tzv. rehabilitaciju…(muzička radionica, kuhanje, pečenje, rad u vrtu, šivanje, pletenje, popravljanje motora). Klasični princip institucionalne pedagogije koja je potpuno eksperimentalna jer su ta djeca potpuno nepredvidljiva, to je bio i moj životni izazov – kaže studentica.
Nećete biti opterećeni ako izaberete ono što volite
Zorana, kojoj se u životnoj pustolovini pridružio i njezin dečko Filip, izabrala je rad u vrtu gdje se uzgajala organska hrana. Posao koji je odrađivala četiri dana u sedmici od devet do 16 sati nije joj je bio naporan budući da je izabrala ono što joj odgovara.
– Ni u jednom trenutku nisam osjećala preopterećenost jer sam imala potporu svojih kolega na poslu, prihvaćale su se sve moje ideje, imala sam moralnu i financijsku podršku, gurala sam granice svojih sposobnosti. Dobra je stvar što imate više vremena, pa sam ja naučila heklati, plesati, svirati gitaru. Iskustvo koje bih preporučila bilo kome – iskrena je Unković.
Dok je Zorani bilo zabavno raditi s djecom i brinuti se o živopisnom vrtu, u sklopu ESV-a postoji niz ostalih projekata koji uključuju brigu o osobama s posebnim potrebama, projekti vezani za zaštitu ljudskih prava, očuvanje kulturne baštine, zaštite okoliša, zdravlja, rad s ugroženim društvenim zajednicama, razvoj ruralnih sredina, umjetnosti, kulture…
Prema pravilima EU mladima se smatraju osobe do 30 godina starosti, ali i nakon te dobne granice postoje razni projekti koji su organizirani na malo drugačiji način ali i dalje pružaju jako puno mogućnosti.
Ono što dolazi kao svojevrsna nagrada na kraju volontiranja je certifikat koji izdaje EU i predstavlja svojevrsni dokaz o novostečenim znanjima. Postoji sedam različitih kompetencija (jezičnih, društvenih, matematičkih itd.) , a volonter može navesti koje je među njima stekao. Dokument se može priložiti i uz prijavu za posao.
– Imate puno mogućnosti raditi sve i svašta ako ste zainteresirani. Iako ‘preživljavanje’ odnosno zarada nikako nije niti bi trebala biti primarni cilj, obzirom na situaciju u Hrvatskoj ne mogu se zanemariti financijske beneficije. Mladim ljudima svakako preporučam i s te strane jer su troškovi pokriveni i ako se malo pazi s novcem (a ne recimo troši na putovanja kao što je moj slučaj) može se zaraditi i poštena svotica. To znači da kada se vrati kući osoba neće imati neki kapital, ali sigurno se dva tri mjeseca neće morati brinuti za egzistenciju, a ako osoba živi s roditeljima onda i duže. Dovoljno da se u miru može naći nekakav posao, a da se u međuvremenu ne krpa kraj s krajem – zaključuje Zorana.
dnevno.hr
