Jedni su prezadovoljni, drugi govore kako im je to najlošiji potez u životu, treći uglavnom šute, ali oni koji su ovdje govore o njima.
Uglavnom, bezbroj je informacija, a ni jedna nije potpuno svijetla ni potpuno crna. Među onima koji su otišli je i Alisa Kekić koja o svom iskustvu piše za Index.
“Dala sam otkaz, odjavila stan i strpala sve u auto. Smjer – Njemačka”, govori u svojoj ispovijesti, a otišla je u Heilbronn, mali grad od 100.000 stanovnika, nedaleko od Stuttgarta.
“Nikad prije nisam čula za taj grad niti sam imala pojma što me točno čeka. Heilbronn je jedan od gradova Baden-Württemberga, jedne od najbogatijih regija u Njemačkoj, poznate kao središte automobilske industrije. Moram priznati kako su mi još draže specifičnosti ove regije ukusna vina i vinogradi koji se prostiru između gradova”, govori ova magistrica politologije.
Bijeg od negativnosti
“Što ja to radim? Koji je zapravo moj plan? – prošlo mi je glavom. Istina je da nisam imala nikakav plan. Samo sam htjela otići na neko vrijeme, pobjeći od negativnosti svog okruženja i dati si priliku ispitati postoji li ipak nešto bolje od ovoga”, prenosi svoje iskustvo. Također, ubrzo po dolasku naletjela je na čovjeka koji je napustio BiH i otišao trbuhom za kruhom.
“Gdje ćeš naći pravog Bosanca? Pa u Njemačkoj”, bila je šala bh. gastarbajtera s kojim se sprijateljila na prvu.
Ovaj profesor njemačkog jezika mojih godina na trenutak je razbio samotne rituale i jezičnu barijeru koji su me, poput hladnog tuša, zapljusnuli nakon prvotnoga uzbuđenja zbog dolaska.
“Ovdje ti se sve vrti oko posla. Samo rad, rad, rad. Jako su radišni i štedljivi. I Nijemci ti se žale. Zapravo, stalno se žale jer misle da uvijek može bolje. Ako vlak kasni jednu minutu, čut ćeš pokoju psovku i uzdisanje, gledanje na satove i okretanja glavom u znak neodobravanja. Ako dobiju povišicu, ne valja, ako dobiju slobodan dan, ni to ne valja, jer, eto, mogli su dobiti više”, rekao je satirično bh. gastarbajter.
“Misliš li se vratiti, nedostaje li ti Bosna?” novinarka u meni ga je nastavila ispitivati.
Nema beskonačnih stanki
“Dobro mi je ovdje. Zna mi nedostajati rodni kraj, naravno, ali svaki put kad odem doma vidim da ništa nisam propustio. Dapače, sve više ljudi razmišlja o tome kako da dođe u Njemačku i traže savjete. Nedostaje mi ekipa, to je jedini minus ovdje”, kaže.
Alisa pak kaže kako si vani uvijek građanin drugog reda.
“Potrebno se prilagoditi, asimilirati, naučiti jezik, upoznati nove ljude, naučiti kako sustav funkcionira. Sve to zahtijeva znoj i vrijeme. I ovdje se puno radi, nema gledanja u zid ni beskonačnih stanki. Neke stvari, poput pronalaska stana, puno su teže nego kod nas. No čini mi se da na kraju dobiješ točno onoliko koliko možeš ponuditi. Meni se ta pogodba čini sasvim u redu”, zaključila je.
