Kako je to već uzelo maha, javnost je pozvala japanske vlasti da učine nešto po tom pitanju.
Mičijo Nišigaki je nekad bila ponosna majka, jer se njen sin jedinac Naoja zaposlio u jednoj od najprestižnijih japanskih kompanija. Volio je kompjutere i imao je sreće da dobije posao odmah nakon završenog fakulteta. Međutim, nakon dvije godine, stvari su krenule po zlu, pišu “Nezavisne“…
“Stalno mi je govorio da je zauzet, da mora da radi i, u početku, ja sam to prihvatala kao tako”, kaže ona i dodaje:
“Međutim, onda mu je umro otac i kada je došao kući zbog sahrane, narednog jutra nije mogao da ustane iz kreveta. Stalno mi je govorio da ga pustim da spava”, prisjeća se Mičijo.
Kasnije je saznala da je on skoro svaki dan ostajao prekovremeno.
“Obično je radio do posljednjeg prevoza kući, a kada bi zakasnio i na taj posljednji prevoz, ostajao bi i spavao u kancelariji, za stolom. To znači da je na poslu ostajao do 10 sati narednog dana, dakle, sveukupno 37 sati”, kaže ova majka.
Nakon dvije godine provedene u ovoj kompaniji umro je umro u 27. godini. Zvanična verzija je da je umro od predoziranja lijekovima, ali njegov slučaj se zvanično vodi kao “karoši”, japanski izraz za smrt od prekomjernog rada.
Iako su Japan i Japanci poznati po izuzetno dugom radnom danu, situacija se pogoršala zadnjih godina. Radna etika i disciplina su izuzetno izražene kod njih, a prvi slučaj karošija zabilježen je šezdesetih godina prošlog vijeka. Jedna od žrtava je i Macuri Takašaki, koja je imala 24 godine kada se bacila sa posljednjeg sprata kompanije gdje je radila.
Bio je to Božić 2015. godine. Kasnije se ispostavilo da je mjesečno imala više od 100 sati prekovremenog, zbog čega je jedva i spavala. Sve ju je to odvelo u smrt.
Makoto Ivahaši nalazi se na čelu organizacije koja ima liniju za pomoć mladim službenicima. On kaže da ovakve smrti nisu neuobičajene za japansko društvo, jer mnogi ne mogu da izdrže tempo koji sami sebi zadaju:
“Ti mladi radnici misle da nemaju drugog izbora nego da noće u kancelarijama. Uvjereni su da moraju da rade prekovremeno. Jer, ako ne radite, onda morate dati otkaz. Ako date otkaz, onda nemate od čega živjeti”, kaže Ivahaši, koji dodaje da je problem posebno izražen zadnje tri godine.