To rade, ispostavilo se kasnije, i drugi poznati proizvođači – uništavaju odjeću, obuću, parfeme i satove. Nameće se pitanje zašto to rade?
Modnu kuću ” Burberry” optužili su da se ponaša društveno neodgovorno, uz opasku da je odjeću trebalo dati siromašnima, odnosno podijeliti u humanitarne svrhe. Sa druge strane, ni akcionarima nije jasno zašto moraju da izdvajaju dodatna sredstva za uništavanje onoga što je moglo biti prodato po nižoj cijeni i ostvariti time kakav – takav profit. Kompanija se čak nije udostojila da ponudi neprodatu robu investitorima prije nego što je uništi, piše “Faktor“.
Iz “Burberrija” su objasnili da je ovaj korak bio neophodan kako bi se zaštitio brend i intelektualna svojina. Roba se uništava kako se ne bi prodavala na sivom tržištu po nižim cijenama i kako ne bi pala u ruke “neželjene klijentele”.
Za posljednjih pet godina “Burberry” se riješio svoje robe u iznosu od 120 miliona dolara. Prema procjenama lista “Times”, brend je uništio otprilike 20.000 primjeraka odjeće. Situacija se samo pogoršava – kompanija uništava svake godine do 50 posto više proizvoda nego nekoliko godina unazad.
Paljenjem robe vraćaju novac
Analitičari modne industrije objašnjavaju da je uništavanje neprodate robe i zaliha, pa čak i neraspakovanih bala materijala sa brendiranim printom i ornamentima, zapravo potpuno uobičajena praksa za sve luksuzne proizvođače. Jedan od razloga je masovna proizvodnja. Odjeća (brendiranih) kreatora je previše skupa, pa bi i u autletima skupljala prašinu, jer je ni tamo niko ne bi kupovao. Na primjer “Burberry” mantil košta oko dvije hiljade dolara. Sa druge strane, prodaja luksuznog brenda u diskontima je udar na reputaciju, kod kupaca više ne bi postojala asocijacija na raskoš i prestiž.
Ali kompanije također uništavaju neprodatu garderobu iz finansijskih razloga. Na taj način djelimično vraćaju, odnosno kompenzuju ono što nisu prodali, a za šta su u nekom trenutku morali da plate carine. Na primjer, u skladu sa američkim zakonima, ako se roba uvezena na teritoriju SAD ne iskoristi, ali uništi pod kontrolom carinskih organa, kompaniji će biti vraćeno do 99 posto ukupne sume carina i poreza koje je firma već uplatila.
Kako se ne bi suočavali sa problemom, mnoge druge kompanije slično funkcionišu. Konkretno francuski brend “Louis Vuitton”, koji ima 460 prodavnica po čitavom svijetu, na kraju godine spaljuje svoje neprodate tašne i putne torbe. Motiv je isti, kompanija ne želi da ih prodaje po nižim cijenama i pokušava da očuva svoje ime i prestiž. Osim toga, carine su visoke, od 15 do 25 posto, pa uništavanje robe omogućava da se dio troškova, odnosno gubitaka odbije.
Jedan od bivših saradnika “Louis Vuittona” ispričao je kako kompanija organizuje rasprodaje za personal dva puta godišnje. Ali svaki primjerak koji se proda na takvim unutrašnjim rasprodajama ima serijski broj i pomno se prati. Ukoliko dođe do preprodaje preko interneta, na radnik koji je ponudio ovaj proizvod na prodaju može imati mnogo problema.
“Louis Vuitton” ne organizuje otvorene rasprodaje. Ono što ne kupe zaposleni na unutrašnjim rasprodajama, uništava se. To se radi kako bi svako platio podjednako visoku cijenu.
I masovno tržište se ugleda na luksuzno
Uništavanjem neprodate robe, grijeh na sebe navlače i daleko jeftinije marke i brendovi. Britansko-švedski lanac H&M je, kako su objavili u oktobru prošle godine reporteri holandske televizije, u periodu od 2013. godine spalio 12 tona nove, neprodate robe. Predstavnici H&M tvrde da su uništili robu koja nije prošla testiranja i u kojoj su našli buđ i ostatke olova.
Pa ipak, znalci govore da je, u suštini, problem u hiperproizvodnji. Dok su jeftini brendovi, namijenjeni “običnim” ljudima, ranije pravili četiri kolekcije godišnje, sada se gotovo svake nedjelje izbaci na tržište po neki novi model. U trci za kupcima oni moraju da se prilagođavaju modnim trendovima koji se gotovo svakodnevno mijenjaju. A ono što nije u trendu niko neće kupiti.
