moda (foto:cure.ba)
Zovu ih ‘sretne nevjeste’, jer roditelji novac daju za miraz, pa se mogu udati.
A sve one šiju krpice za svjetske modne lance, bilo jeftine, bilo ekskluzivne. Da su barem lisice ili kanadske kune, pa da zbog njih protestiraju protivnici krznenih kaputa. Ovako ništa. Sjetite se tih curica kad kupujete bluzicu zadnjeg modnog krika.
U potrazi za boljim životom, 15-godišnja Sumi došla je iz rodnoga sela u glavni grad Bangladeša Dhaku i zaposlila se kao šnajder u fabrici koja šije robu poznatih modnih brendova, piše njemački Die Zeit. Šije za svoje zapadne vršnjakinje. Kroz njene ruke dnevno prođe 500 pulovera, a kompanija u kojoj radi jedna je od 5.000 tekstilnih fabrika koje se bave loan-poslovima, koliko ih je trenutno u toj azijskoj zemlji s 164 milijuna stanovnika. Jedna je od onih u kojima je vrlo vjerojatno sašivena i vaša nova bluza, ukoliko ste je kupili u nekom velikom lancu tzv. brze i jeftine mode. A možda i hlače neke skupe modne marke. Jer ondje se šije sve i za sve modne kuće, jeftine i skupe. Ipak, dvije trećine proizvodnje završava kao jeftino smeće po kojekakvim diskontnim lancima.
Iako je jedan od najvećih svjetskih proizvođača riže u svijetu, Bangladeš tri četvrtine prihoda u izvozu ubire od tekstilne proizvodnje i danas je četvrti najveći izvoznik odjeće u svijetu. Ondje radi vojska od dva i pol milijuna šnajdera, prikovana uz šivaće mašine od 8 do 20 sati dnevno za 3.000 taka (oko 60 KM) mjesečno, a pristali bi raditi i dulje, kaže jedan poslodavac, da to dopušta zakon.
Zbog trenutno najjeftinije radne snage u svijetu Bangladeš je nakon Kine u zadnjih deset godina postao zemlja u kojoj se proizvodi najviše odjeće za europske modne kuće, pa je mnogi nazivaju krojačnicom Europe.
Masovna tržišta poput njemačkog od tamo uvoze više dizajnerske mode negoli iz mnogo bliže Turske. Trebale su to postati zemlje bivšeg socijalizma, ali Europa ne može biti jeftina kao što to može Azija. Evo, i djevojčica Sumi mjesečno zarađuje zakonom zagarantiran minimalac od 3.000 taka za nekvalificirani kadar.
Živi u jednom od slamova gusto nakrcane Dhake s 14 milijuna stanovnika, u jednoj od onih tužnih drvenih kolibica daleko od središta s novim neboderima, koje se klatare na nesigurnim drvenim potpornjima iznad obale rijeke Burigange. Naravno, bez kanalizacije i vode. To je jedino što si može priuštiti zajedno s 18-godišnjim bratom i još troje cimera. Kao žensko u minikomuni, Sumi ima privilegiju da naizmjence s bratom spava u krevetu bez madraca, ostali noće na podu.
To je ona mračna stvarnost mode o kojoj malo znate. Modne kuće bojkotiraju uvoz uzbekistanskog pamuka zbog korištenja dječjeg rada, a istodobno šalju na šivanje robu ženama i maloljetnicama koje rade u robovskim uvjetima.
A kupac je čudna sorta: u razvijenom svijetu sve češće diže glas protiv ropskih uvjeta u proizvodnji mode, a istodobno traži robu po minimalnoj cijeni. Hoćete li pristati na višu cijenu hlača da bi anonimne radnice na drugom kraju svijeta radile u ljudskim uvjetima? Hoćete vraga, zaključuje njemački poslovni sedmičnik Wirtschaftswoche.
U tom raskoraku i u divljoj konkurenciji modnim kućama, kojima ne pada na pamet da se u cijeni hlača odreknu dijela svoga profita, nije baš lako. Pročuje li se priča o sudbinama nekih drugih djevojčica poput Sumi, bit će negativnog publiciteta, a negativni publicitet znači katastrofu u prodaji.
Može li se to pomiriti? – pitaju u Wirtschaftswocheu. Potaknut nedavnom nesrećom u jednoj pakistanskoj tekstilnoj tvornici, kada je izgorjelo blizu 300 radnica, a i činjenicom da je od 2006. do 2010. u požarima u Bangladešu zbog neadekvatnih mjera osiguranja poginulo 550 žena, magazin je poslao svoga novinara da prerušen u savjetnika modnih lanaca za nabavu robe na inozemnim tržištima snimi stvarno stanje stvari.
U osam nasumce izabranih gigantskih krojačnica sa stotinama zaposlenih novinar je uglavnom nailazio na istu sliku: iza hrpe košulja radnicama se cijedi znoj na plus 40, jer je klima ugrađena samo u kancelarijama (nešto poput one ljetošnje priče o našim djelatnicama u jednoj slavonskoj fabricicipela), hale bez aparata za gašenje požara, bez izlaza za nuždu, ruzinavi ventilatori od čijeg muljanja ustajalog zraka boli glava, rešetke na prozorima, rad od jutra do večeri, tek ponegdje osnovna medicinska pomoć, u slučaju bolesti bez zarade, minimalne plaće, rad maloljetnica. Bale pamuka iz Uzbekistana, 60 posto prerađenog dolazi preko Kine… Majice za koje traži 2,97 dolara u njemačkim jeftinim lancima mogu se prodavati i po četverostruko višoj cijeni. Na ovratnicima majica dizajnerskih marki znak za provjereni ekostandard, iako ekokontrolora nigdje na vidiku. Na hlačama renomirane talijanske modne marke radnice prišivaju ‘Made in Turkay’.
Ima i gore od goreg, što novinar Wirtschaftwochea u Bangladešu nije vidio, ali o tome je pisao njegov kolega Michael Hoeft u Die Zeitu. Riječ je o skandaloznim uvjetima rada u indijskim tekstilnim fabrikama u kojima, unatoč opetovanim prosvjedima, zapadne firme i dalje šiju robu.
U toj priči autor je očito bio posebno potresen sudbinama tzv. sumangalija, prevedeno s tamilskog ‘sretnih nevjesta’. To su djevojke iz najsiromašnijih sredina, nerijetko od 15 do 17 godina stare, kojima liječnik uz malo podmazivanja izda potvrdu da su punoljetne, a porodica ih na četiri godine iznajmljuje poslodavcima da za njih rade kao roblje. Za to vrijeme fabrički krug je zatvor gdje i spavaju u barakama, radeći od 12 do 16 sati dnevno, šest sati sedmično, za mjesečnu plaću od jednog eura. Zbog jednog dana bolovanja slijedi mjesec rada bez plaće, a nadziru ih muški zaposlenici. Zauzvrat porodica dobiva 1.300 eura koje daje budućem mužu kao obvezni miraz.
Do udaje treba izdržati poniženja, udarce, seksualno napastovanje i glad, pa nije čudo što među njima ima mnogo samoubojstava, a roditelji ih imaju pravo posjetiti jednom mjesečno da uberu plaću i donesu hranu. Da su barem lisice ili kanadske kune pa da zbog njih protestiraju protivnici krznenih kaputa. Ovako ništa.
Strašno? Strašno, ali jeftino, a tekstilna industrija je i u Indiji također snažna izvozna grana. Pa zar i u našim trgovinama ne nalazite u svakom ćošku nešto ‘Made in India’? I ondje se proizvode gotovo sve zapadne modne marke, a godišnji izvoz tekstila doseže i do 70 milijardi dolara. U tim brojkama lako se utopi sudbina jadnice kojoj je stroj pri tkanju odsjekao obje šake, nakon čega je dobila otkaz i zaostalu plaću od jedne KM.
Ali o ovakvim pričama modni lanci mogu, ali ne moraju znati, jer ih većina posluje preko posrednika, naručujući robu od dobavljača, poddobavljača, dobavljačevih dobavljača. Između proizvođača i kupaca nerijetko se stvara neprobojan lanac posrednika u kojem se gubi pravo podrijetlo robe. Odličan smokvin list za neobaviještenost.
Ozbiljni modni lanci i liferanti učlanjuju se u udruge poput Inicijative za usklađivanje socijalnih uvjeta rada i businessa (BSCI), saveza uvoznika, proizvođača i trgovaca tekstilom koji članovima jamči da je nabavljena roba ‘čista’. Što će reći da dolazi iz tvornice u kojoj se poštuje minimalan standard o visini plaće, ne koristi dječji rad, a u pogledu radnog vremena i prekovremenog rada slijede napuci Međunarodne organizacije rada. Tu su i nezavisni kontrolori koji bi trebali obilaziti radna mjesta.
Ali u toj džungli ima puno živog pijeska, jer isporučitelji robe nerijetko skrivaju pravo stanje gdje mogu. Provjerena fabrika može biti samo ogledni paravan iza kojeg skrivene krojačnice obavljaju posao u mnogo jeftinijim uvjetima. Ima robnih lanaca koji godinama posluju s liferantima iz Bangladeša, a da svoga zaposlenika ne pošalju na lice mjesta da prati nastajanje neke nove modne linije. Neki lanci su tek nedavno otvorili urede u Dhaki.
No javni pritisci za ‘čistom modom’ sve su jači, pa su se u to upetljali i zapadni političari pritišćući bangladešku vladu da povisi minimalnu cijenu rada, dok je domaći tekstilci u jurišu na profit pritišću da to ne čini, jer neće biti konkurentni. Oni radije kupuju peti Porsche, nego da povise nadnicu, komentira jedan zapadni kupac ovaj prvi nalet pokušaja da se jami što se više može (kao da on to već nije), a i vlada se ne žuri, sve dok se godišnji porast BDP-a ne vrti oko visokih šest posto.
cure.ba