Na to me je juče podsjetila mlada žena, pričajući o svojoj potrazi za ljubavlju. Došla je na razgovor sa osjećanjem tuge, pitajući se šta ovog puta nije dobro uradila, gdje je pogriješila pa je njen emotivni partner odlučio da se raziđu. Po procjeni izgledalo je sve dobro, emocije koje su razmjenjivali, vođenje ljubavi, zajednički razgovori, spremanje hrane, doček Nove godine. Kada joj je saopštio njegovu konačnu odluku opet se osjetila manje vrijedna. Dalje je verbalizovala o svojoj imaginaciji koja se nakon razlaza pojavljivala, o doživljaju da svi muškarci od nje odlaze, neki u galopu na konjima, automobilima i svim drugim prevoznim sredstvima koja su nam poznata. Tok razgovora je dalje pratio strah od napuštanja, strah da svi odlaze.
Bez obzira na uvid da njen odrasli dio uma zna da je sve prolazno, da je prošlost samo sadržaj naših glava i da su naša prošla iskustva samo sjećanja, električne i hemijske vibracije, skladištene negdje u mozgu, ona je oživljavala onaj svoj unutrašnji plašljivi svijet, strahujući od napuštanja.
Mirno sam je posmatrala, i razumjela. Mnogi od nas, i oni stariji i oni mlađi, nosimo sa sobom slične ili iste doživljaje. Pokušala sam da joj prenesem svoja slična iskustva.
Uzdahnula je lagano, i rekla: „Hvala Vam što dijelite Vaša iskustva sa mnom. Znači mi kada pričate o ličnom sa mnom. Teško je prihvatiti ovakvu istinu.“ Pitanje koje je postavila je: „Do kada ću ja ovako, da li ću ikada uspijeti?“
Odgovorila sam da ne želim da je uplašim, ali realno je da će i sa šezdeset godina prolaziti kroz slična iskustva.
Život predstavlja našu aktivnu potrebu, gotovo konstantno nešto želimo, ili smo gladni, ili žedni, ili nam je potreban stan, ili putovanje. Gladni smo za ljubavlju. Ta potreba se nikada ne gasi, ona nikada ne prestaje. Ako se ona uspava možemo sa punim pravom reći da nastupa psihološka smrt.
Ako mjerimo život ljubavlju, nerijetko pravimo grešku ako smatramo da ljubav traje vječno pa se pitamo kako nam ne uspijeva da sa nekom osobom (mislim na partnersku ljubav) ostanemo zauvijek. Nasuprot tome, mnogi, ako ne i većina nas, smo nekada voljeli, voljeli duboko, strasno, neki od nas smo voljeli više puta. Nije li i to dar?
U svakom od nas su nataložene godine iskustva i razum u nama nam pomaže da to iskustvo primijenimo u budućim izazovima, govori nam koliko često griješimo, ali nije presudni gospodar naših djela.
Mudrost je dio sazrijevanja, a ona se rađa iz mnogih proživljenih iskustava, mnogo toga viđenog, onog izgubljenog, mudrost se razvija iz osjećanja. Ne sazrijevamo ostajući tu gdje jesmo, nepomični, niti tako što bježimo od onog što nam je neprijatno.
Sva naša iskustva možemo posmatrati kao putovanja, gdje do nekih dalekih divnih predjela dolazimo brodom osjećajući mučninu zbog morske bolesti, gdje kada stignemo na kopno postajemo srećni jer smo konačno na čvrstom tlu. U početku kada zakoračimo ne možemo stabilno da stojimo, ljulja nam se pod nogama dok kako vrijeme odmiče privikavamo se bivajući ohrabreni što je sada dobro.
Slično je i sa našim iskustvima, kako sa emotivnim vezama, tako i sa drugim životnim događanjima. Naša iskustva su naša putovanja ka novom, nepoznatom mjestu.
Takva putovanja na ispit su stavljala našu hrabrost, unutrašnji kapacitet i istrajnost. Kada postanemo toga svjesni neophodno je da izdvojimo vrijeme koje ćemo upotrijebiti iskorišćavajući novootkrivenu mudrost, prije nego što požurimo dalje. Potrebno je da zastanemo, usmjerimo pogled ka sebi, analiziramo, razumijemo svoje izbore. Neki od nas to ne urade već ugledavši novi izazov u daljini (novog potencijalnog emotivnog partnera) požure ka njemu, nestrpljivi da prethodno neprijatno iskustvo što prije prođu i ostave iza sebe.
Ljubav boli, ali svi opet pokušavamo da volimo, ali od toga ko nas voli, ne zavisi koliko vrijedimo.
