Ovako je za magazin započela Aura svoju ispovijest Safija V. iz Sarajeva, iz ugledne gradske porodice. Na kraju je uspjela vratiti muža na pravi put, i nije je briga za mišljenje mahale o tome, ali ono što se događalo u međuvremenu, bio je pravi užas. Prenosimo neke dijelove ovog teksta…
– Niko ne zna šta nosi noć, a šta dan. Kao da sam ja ikad i posumnjati mogla da će me zadesiti onakva bruka. A zadesi me i više od bruke. Nakon priznanja, Mustafa je rijetko kući dolazio. Zvala bih ga, ali je moje pozive ignorisao. Zanemari posve i mene i djecu. A na svaki moj pokušaj razgovora, dobila bih prezriv pogled i šutnju, i to ako sam imala sreće. U danima kad me sreća nije pratila, završila bih na podu gdje me Mustafa katilski udarao i gazio. Boljeli su udarci i poniženja, ali najviše je boljela vriska djece, njihova želja da mi pomognu i nemoć u očima pri shvatanju da ne mogu – prisjeća se Safija nemilih scena, piše “Doznajemo“.
TRAUME ZA DJECU
Da spasi djecu od trauma, Safija je djecu sve češće slala svojima. Ona je ostala s nadom da će urazumiti Mustafu.
– Pred drugima, Musa se ponašao kao da nam ruže u braku cvjetaju. Glumio je za Oskara. Mnogi nisu znali kroz šta prolazim, a na modre tragove po licu i tijelu ja bih uvijek iznalazila drugčije opravdanje.
– A onda se desilo nešto šokantno. Toliko stravično i traumatično da sam danima poslije bila nijema. Otvarala sam usta, ali glasa nije bilo. I sad kad se sjetim te scene…uh, baš mi je teško o tome govoriti – promuklim glasom nastavlja Safija priču.
ŠOK! Nakon minute šutnje, crvenjenja, lomljenja ruku i kolutanja očima, Safija pređe na opis te traumatične scene.
– Bila je subota. Ustala sam rano, spremila sebe i djecu. Mustafi napravila kafu i doručak. Ostavila ga da čita novine rekavši mu da vodim djecu frizeru, pa kod svojih. Napomenula sam da ću svratiti na pijacu i kod obućara, te da ću se zatim počastiti nadogradnjom noktiju. Najavila sam kasni dolazak kući. Međutim, kod svojih se nisam zadržavala, a shvativši da sam zaboravila novčanik, jedina je opcija bila povratak kući.
– I tako…vidjela sam ih. Bili su toliko posvećeni bludnim radnjama u krevetu da nisu čuli ni ulazna, a ni vrata spavaće sobe. Bestidno su se previjali po našem krevetu. Moj muž i prva komšinica. Stajala sam tako, ne znam ni koliko, ne vjerujući prizoru koji se odigravao pred mojim očima. Kad su me spazili, nastao je opšti haos. Ona se žurno oblačila, sumanuto nastojeći izbjegnuti moj pogled i nazočnost. On joj je pomagao. Pobjegli su, ostavljajući me da urlam u tišini. Danima poslije, nisam mogla progovoriti. Izgubila sam glas. Od šoka – ustvrdiše doktori…
