Hajra i Meho sa sinom Ahmedom (Foto: Cure.ba)
Jer, muško je muško. Mora se znati ko je glavni i ko je domaćin kuće. Nikada jedno drugom nismo rekli ružnu riječ, kaže Hajra, koja ima izuzetno dobru memoriju i koja se sjeća šta je nekome rekla prije 20 godina i šta je njoj neko rekao.
Osamdesetsedmogodišnji Meho Radmanić i njegova hanuma osamdesetogodišnja Hajra Radmanić, iz živopisnog sela Jasenik kod Konjica, nedavno su proslavili 62. godišnjicu zajedničkog života. Godine 1950. lijepi i zgodni momak Meho zagledao se u lijepu curu Hajru iz sela Gorica, koje više ne postoji, jer ga je potopilo Jablaničko jezero, kod Ostrožca. Nakon ašikovanja na pendžeru, koje je trajalo tridesetak dana, Meho je zaprosio i oženio Hajru. Radio je i penziju zaradio u konjičkoj šumariji “Šipad”, a istovremeno se pomalo bavio zemljoradnjom, voćarstvom i stočarstvom, a Hajra je bila dobra domaćica, a pomagala je svom Mehi i raditi na njivi. Imaju sina Ahmeda i sedam kćerki: Hatidžu, Fatimu, Ifetu, Fahriju, Jasminu, Neziru i Muniru.
Sve su se poudale i otišle za svojom nafakom. Sin Ahmed je najmlađi i živi s roditeljima i pazi ih poštuje i voli kao što su oni njega pazili, voljeli i poštovali kada je bio dijete, a vole ga i danas istim žarom. Kćerke im često dođu u posjetu. Kako prenosi Express, bračni par Radmanić ima devetnaestoro unučadi i petnaest praunučadi. Još uvijek ih zdravlje dobro služi, tako da Hajra radi kućne poslove, pa čak i kravu muze u štali.
“Moj Meho i ja se nikada u životu nismo posvađali. Nijednu minutu nismo bili ljuti jedno na drugo. Ama ja se nikada ni s kim u selu nisam posvađala, a kamoli s mojim Mehom i s mojom djecom i rodbinom. Sa svima sam u dobrim komšijskim odnosima i uvijek sam svima pomagala onoliko koliko sam mogla. Mehu sam s osmjehom na licu ispraćala na posao i dočekivala s posla. Iako to on od mene nije zahtijevao, trudila sam se da uvijek njegova bude zadnja. Jer, muško je muško. Mora se znati ko je glavni i ko je domaćin kuće. Nikada jedno drugom nismo rekli ružnu riječ-kaže Hajra, koja ima izuzetno dobru memoriju i koja se sjeća šta je nekome rekla prije 20 godina i šta je njoj neko rekao.
“Život brzo prolazi. Ove 62 godine prošle su, što bi se reklo “Dok udariš dlan o dlan”. Uvijek mi je bilo lijepo s mojom Hajrom. Vazda smo bili u ljubavi i sreći i uvijek me je cijenila i poštovala. Svakome bih poželio ovakav brak. Rodila mi je plaho finu djecu, koja su naš najveći ukras-kaže simpatični i druželjubivi Meho.
cure.ba
