par (foto:cure.ba)
ŽELE STRAST, STREPE OD NEUSPJEHA
Muškarci koji se obraćaju za pomoć Minji Erić, seksologu, uglavnom se plaše seksualnog odnosa, mada to nikada ne kažu baš tim riječima.
– Oni se boje da neće zadovoljiti partnerku, da odnos neće dovoljno dugo trajati, da im je mali polni organ. Mnogi ne znaju šta je to malo, a šta ne, niti znaju da zadovoljstvo žene ne zavisi od dimenzija polnog organa. Iako na internetu dobijaju informacije, ta znanja im ne pomažu jer suštinski nemaju dobar odnos prema svom tijelu – kaže naša sagovornica.
Nesigurni muškarci uglavnom su usmjereni na sebe, a ne na odnos koji je igra dvoje ljudi i neverbalne, vrlo sofisticirane komunikacije. Takvi muškarci nemaju mnogo kapaciteta da prate partnera. S druge strane, objašnjava Minja, i prevelika briga za partnera može da ometa seksualni odnos.
– Strah je uvijek jači od uzbuđenja. Čim se pojavi strah, uzbuđenje se gasi. Žene to povezuju s nekim svojim nedostacima, misle da ih partner ne voli, da ga ne uzbuđuju, da nisu lijepe… Ali to nije tako. Problem u seksualnom funkcionisanju uvijek je povezan s nekim ličnim problemima.
Seks je jedino polje gdje su muškarci slabiji od žena zato što je njihovo ulaganje tu ogromno i mnogo im je stalo da budu uspješni.
– Po iskustvu iz moje ordinacije, ako volite čovjeka, ne odbijajte seks s njim. Iako u današnje vrijeme nije baš popularno reći tako nešto, ja sam rekla jer to je tako. Ako se desi da omane, shvatite da za to niste krivi vi, ne zamjerajte, ne kritikujte, ne ljutite se… Najbolje je u prvom momentu praviti se da se ništa nije desilo, a kasnije na fin način pričati o tome.
HOĆE DJECU, PLAŠE SE OBAVEZA
Veliki broj muškaraca koji dođe u moju ordinaciju brak doživljava kao nepovratan gubitak slobode. Kada veza treba da preraste u brak ili zajednički život, gotovo svi moji klijenti postaju anksiozni. Na terapiji govore kako ih užasava ideja da zauvijek moraju da odustanu od svih potencijalnih seksualnih partnerki i da više nemaju nikakav izbor – objašnjava Tatjana Bošković, REBT terapeut.
Neki govore da se odlučuju za brak iz zaljubljenosti i zbog seksualne privlačnosti, neki zato što im je „vrijeme“, neki smatraju da je zasnivanje porodice dokaz da su uspjeli u životu.
– Važnost ovih motiva ne može se osporiti jer oni takođe drže brakove i veze u životu. Međutim, jedino što može da poveća šanse para da uživa u životu i prevlada poteškoće koje brak sobom nosi jeste prava ljubav, danas, nažalost, rijedak kapacitet – zaključuje Tatjana.
Još su brojniji izgovori zbog kojih muškarci bježe od braka.
– Oni često govore kako ne mogu ni sebe da izdržavaju, kako ne znaju da li je baš ta žena prava, kako nisu spremni za obaveze… Ove riječi otkrivaju osjećaj inferiornosti spram života i uvjerenje da je brak mučenje. Strah od braka se može ublažiti uvidom da postoji mogućnost razvoda. Ta odluka ne mora da bude fatalna ako ispadne pogrešna. Međutim, ulogu roditelja igramo do smrti i većinu mojih klijenata hvata panika od pomisli na djecu. Za muški strah od braka i djece žene obično krive sebe, misleći da ih ovi ne vole. Ali problem uopšte nije u tome.
NEOPHODNA IM JE ZDRAVA PORODICA, NE ZNAJU KAKO SE STVARA
Iskustvo dr Ivana Radonjića, psihijatra, pokazuje da se muškarci rijetko sami odlučuju da potraže pomoć psihoterapeuta. Kada to i učine samoinicijativno, uglavnom kriju od svog okruženja. Češće ih podstaknu sestre, partnerke, majke…
Najčešće dođu zbog anksioznosti, nerealnih strahova, napada panike, napetosti, nervoze, teškoća u seksualnom funkcionisanju… U početku od psihoterapije očekuju da se simptomi brzo izgube i, tek kad se to desi, prihvataju da nastave s radom. Vremenom postaju otvoreniji i govorljiviji i prihvataju ideju da preispitaju i poprave svoje odnose.
Psihoterapijsko iskustvo, kaže dr Radonjić, pokazalo je da su porodična sredina i kvalitet odnosa među partnerima od velikog značaja za nastanak i održavanje simptoma o kojima smo pričali, a zbog kojih se neko i obraća psihoterapeutu za pomoć.
Veoma je važno da porodični i partnersko-bračni odnosi budu zadovoljavajući, što, nažalost, često nije slučaj. Pitanje je kako do toga dolazi.
– Sve kreće iz porodice. Neki roditelji podstiču razvoj neadekvatnog ponašanja kod djeteta. To su zatvorene i nekomunikativne porodice, koje kod svojih članova potenciraju potiskivanje osjećanja, previše štite djecu i uče ih da životne probleme izbjegavaju umjesto da ih rješavaju. Tako se formiraju ličnosti koje ne mogu da ostvare neophodnu psihološku slobodu, nezavisnost i autonomnost. Postaju nesigurni, nisko vrednuju sebe, a to je obično maskirano samoljubivošću i osjećajem svemoći. Odatle i odbijanje muškaraca da pričaju o problemima. S druge strane, pritisak da se ekstremno kontroliše partner i strah od razdvajanja, trpljenje, patnja, strah, panika, tugovanje, depresija, napetost, nervoza, postavljanje pitanja o smislu života ne dozvoljavaju im da se ostvare kao ličnosti i, ako imaju sreće i hrabrosti, dovode ih na psihoterapiju – kaže dr Ivan Radonjić.
TREBA IM VEZA, BOJE SE VEZIVANjA
Muškarcima između 20 i 35 godina koji su već u nekoj vezi na psihoterapiji vrlo često govore kako se žene na njih žale što ih ne razumiju, a priznaju da ni oni ne razumiju žene. Smatraju da je u početku sve bilo u redu, pa se, kad se nerazumevanje pojavi, osjećaju zbunjeno, krivo i uplašeno. Oni koji nisu u vezi ili stalno imaju prolazne avanture, što može da bude simptomatično, nerijetko imaju doživljaj finansijske inferiornosti, što ih udaljava od nje. Doživljavaju da je partnerka jača u tom ili nekom njima važnom smislu, da neće odgovoriti na njena očekivanja, što ih koči da nastave odnos poslije prvog kontakta. Tako se veza ili ne nastavlja ili, ako se i nastavi, ne dobija na dubini i kvalitetu. Tu se sve svodi na povremene odnose bez bliskosti i razmjene. Samim tim nedostaju zadovoljstvo i ispunjenost, što je osnov dobrog partnerskog odnosa, kaže Anka Marjanović Radonjić, psihoanalitičar u edukaciji.
U osnovi odnosa ovakvih muškaraca je veoma dubok i nesvestan strah od napuštanja, koji kao posljedicu može da ima upravo obrnuto ponašanje: aroganciju i emocionalnu hladnoću. Takvi muškarci djeluju kao „mačo“ i trude se da djeluju kao da im nije stalo. Nekad su zaista depresivni, što i uslovljava nezainteresovanost. Međutim, ma kakav utisak odavali, odnos, ljubav, pažnja, podrška i nježnost potrebna im je isto koliko i ženama. Razlika je u načinu ispoljavanja ovih potreba.
– Kad muškarac ne pokazuje zainteresovanost onako kako vi očekujete, ne mora da znači da mu nije stalo do vas – dodaje Anka.
cure.ba
