Ilustracija (Foto: arhiva)
Elizabeth Gilbert autorica je poznatog romana “Jedi, moli, voli”. U svojoj ispovijesti za “New York Times” otkriva da je bila ovisnica o zavođenju koja nije prezala ni pred čim da ostvari svoj cilj – a to je osvojeni partner. Često su to bili zauzeti muškarci koje je svjesno i ciljano zavodila ne bi li se zaljubili u nju. Sve to dogodilo se prije nego se konačno skrasila sa sadašnjim partnerom.
Ovo je njena priča.
“Počelo je s dečkom kojeg sam upoznala u ljetnom kampu i završilo s muškarcem zbog kojeg sam ostavila prvog muža. Između njih, neprestano sam uskakala u intimne zaplete, više njih, a katkad su prolazili tek dani od posljednjih do novih romansi. Neki bi me nazvali ozbiljnim monogamistom, samo što ja nikad zapravo nisam bila monogamna. Veze su se preklapale, a ta preklapanja uvijek su bila popraćena iscrpljujućim dramatiziranjem: teškim argumentima, posramljivanjem, konfrontacijama, slomljenim srcima. Ipak, i dalje sam nastavljala to raditi. Nisam mogla to ne raditi.
Ne mogu reći da sam uvijek tragala za boljim čovjekom. Često sam mijenjala boljeg za goreg, karakter mi nije puno značio. Ja zapravo nisam tražila ljubav, bez obzira što sam možda tad tvrdila. Nije se čak radilo ni o seksu. Seks je bio samo droga bijega za mene, portal do puno većeg vrhunca koji sam željela, a to je zavođenje.
Zavođenje je umjetnost uvjeravanja nekoga da te poželi, da te želi, orkestriranje tuđim požudama da zadovolji tvoje gladne potrebe.
Zavođenje nikad nije bilo usputni sport za mene, više je bilo kao krađa, hitno i puno adrenalina. Planirala bih svoju krađu mjesecima, proučavala metu, tražila “nezaštićene ulaze”. Potom bih probila njegov najdublji sef, ukrala svu njegovu emocionalnu valutu i potrošila je na sebe.
Ako je muškarac već bio u ozbiljnoj vezi, znala sam da ne moram biti ljepša ili bolja od njegove postojeće djevojke; samo sam trebala biti drugačija. Trik je bio da prostudiram drugu ženu i da postanem njezina suprotnost, pozicionirajući sebe kao sjajnu alternativu njegovom svakodnevnom životu.
Vrlo brzo, počela bih uviđati da se njegov pogled mijenja, od indiferentnosti do prijateljstva, do otvorene želje. To je bilo ono što sam tražila: osjećaj poput telekineze privlačenja nečije potpune pozornosti prema meni, i samo meni. Moja krivnja prema drugoj ženi nije mi značila ništa u usporedbi sa znanjem da netko, na drugom kraju grada, ne može zaspati te noći jer misli na mene. Ako se morao iskrasti iz kuće poslije ponoći kako bi me nazvao, još bolje.
To je bila moć, ali ujedno i potvrda. Bila sam nečije neodoljivo blago. Voljela sam taj osjećaj, trebala sam ga, ne ponekad, ne često, već uvijek.
S vremenom bih vjerojatno osvojila tog muškarca. S vremenom (ne bi trajalo dugo) njegova neutaživa slijepa zaljubljenost u mene bi izblijedila, kako bi se njegova pozornost usmjeravala na svakodnevne probleme. Zbog toga sam se uvijek osjećala napušteno i nevidljivo; ljubav koja se mogla ugasiti nije ni izbliza bila dovoljna za mene. Zato bih, čim bih imala prilike, počela zavoditi nekog drugog, pretvarajući sebe u potpuno drugu ženu, kako bih zavela potpuno drugačijeg muškarca.
Ove epizode mijenjanja osobnosti itekako su me koštale. Izgubila bih kilograme, san, dostojanstvo, jasno razmišljanje. Ako ste ikad gledali filmove o vukodlacima znate da su pretvorbe vrlo bolne i zastrašujuće, ali jednom kada taj proces nastupi – nema nazad. Mogla sam izdržati ove bolne epizode samo uz uvjeravanja da je ovo posljednji put i da je taj tip onaj pravi.
Da ste me tad pitali što je to što ja tražim, vjerojatno bih tvrdila da sam nepopravljivi romantik. Kako možete to osuđivati to? Ako bi me netko zbilja stjerao u kut, svađala bih se da sam revolucionarni feminist koja ima potpuni nadzor nad svojom seksualnošću: u tim pričama uvijek bih bila Rodolphe Boulanger, nikad patetična mala Emma Bovary.
Sredinom mojih 20-ih, udala sam se, ali ni brak me nije usporio. Moglo se predvidjeti da ću postati nemirna i usamljena. Čim bih zavela nekog novog, brak bi se urušavao. Ali bilo je i gore od toga. Prije nego sam uopće potpisala razvod, već sam prekidala s tipom zbog kojeg sam razvrgnula svoj brak.
Znaš da imaš problema s intimnošću kad u vrlo kratkom vremenu od par mjeseci shvatiš da posjećuješ dva različita savjetnika s različitim muškarcima pod rukom kako bi raspravljali o potpuno drugačijim emocionalnim olujama. Pokušavajući zapamtiti sve (Na koga sam opet ljuta? Tko je ljut na mene sad? Čiji je ovo ured?) stvarao je potpuni kaos u mojoj glavi.
Na našem zadnjem sastanku sa savjetnikom, moj uskoro bivši dečko i ja gorko smo se svađali i otrčali smo odande u različitim smjerovima. Došla sam doma u suzama. Taman je zazvonio telefon. Bio je to moj odvjetnik za razvod: ruševina i na tom području.
Tad sam napravila neuobičajenu stvar. Nisam uzela telefon i nazvala drugog muškarca. Umjesto toga, zapitala sam sama sebe “što to radiš od svog života?”.
Po prvi put u životu, prisilila sam se da priznam da imam problem, zapravo – da sam ja problem. Poigravanje s tuđim najranjivijim emocijama nije me činilo romantikom, činilo me prevarantom. Laganje i varanje nije me učinilo drskom, učinilo me kukavicom. Krađa tuđih partnera nije od mene napravila revolucionarnu feministicu, već prijetnju. Mrzila sam što mi je trebalo gotovo 20 godina da to shvatim. Postoje 16-godišnji klinci koji se znaju bolje ponašati od mene.
Bila sam posramljena. Ali kad sam jednom to shvatila, doista mi je bilo jasno: Nema načina da prestaneš s destruktivnim ponašanjem, osim da prestaneš.
Provela sam sljedećih šest mjeseci u celibatu i radeći s dobrim terapeutom, pokušavajući shvatiti jesam li ja uopće postojala kad nisam ganjala želju nekog muškarca.
I onda sam jedno popodne naletjela na tipa koji mi se sviđao. Dugo smo se šetali parkom. Flertali. Smijali. Bilo je slatko. Onda je on pitao: Bi li htjela poći sa mnom u moj stan?
Da! O Bože, htjela sam otvoriti ovog čovjeka kao božićni poklon!
Ali ujedno i nisam željela: tek sam počela sastavljati dijelove sebe i bojala sam se razotkrivanja.
Potpuno nesigurna, pokušala sam nešto radikalno novo. Pitala sam ga: “Bi li ti smetalo da razmislim o ovome na trenutak?”
“Ne bi, naravno”, rekao je.
Sjeli smo na klupu u parku, ja sam bila vrlo tiha, pokušavajući zamisliti ishod ove odluke. On je uzeo magazin iz svog ruksaka i počeo čitati kako bi mu prošlo vrijeme. To je pomoglo. To mi je dokazalo i da nema otrovnog očajanja. Ovo nije bilo zavođenje; ovdje su dvoje odraslih ljudi koji pokušavaju odlučiti trebaju li se bolje upoznati.
Rekla sam mu: “Znaš što, prijatelju? Mislim da nisam spremna na ovo.”
On je rekao: “Nema problema. Idemo na sladoled.”
Proveli smo još nekoliko ugodnih sati zajedno i tada smo se pozdravili. Otišla sam sama, ali mirna. I tada sam shvatila da je bolji dio mog života tek počeo.”
haber.ba
