Niko mi nije morao reći da je sve to maslo moje šogorice Klare. Znam ja da bi se ona mene rado riješila, ali ne dam se ja tako lako zaplašiti – pjenila se moja kolegica Nataša dok smo tijekom stanke u skladištu dućana pile kafu.
– Prava je sreća što više ne stanuje s vama. Spomenula si mi da se nedavno i zaposlila, zar ne? – svim silama pokušavala sam promijeniti temu nervozno pogledavajući na sat. Shvativši da je pauzi došao kraj, odahnula sam. Nataša me već dobrih petnaestak minuta pilila pričom o svojoj šogorici, točnije njenim “vještičjim sposobnostima“, da mi je već bila muka od toga.
Klaru sam vidjela jednom u životu i, iskreno, osim natprosječne, gotovo božanske ljepote, činila se kao potpuno normalna djevojka. U svakom slučaju, ni najmanje me nisu zanimale pojedinosti iz njezina života, posebice ne naklapanja koja, što se mene ticalo, baš i nisu imala previše veze sa zdravom pameću.
– Da, jedino Luni mogu zahvaliti na tome. U protivnom ko zna što bi joj sve još palo na pamet. Evo, na primjer…
– Oh, Bože, kad je već proletjelo tih pola sata? – tobože razočarano sam uzdahnula poskočivši s kutije pune zapakiranog šećera koja mi je za tu priliku poslužila umjesto stolca. – Žao mi je što te prekidam, ali mislim da bismo se trebale vratiti na posao – dodala sam okrenuvši se i zakolutala očima.
Nataša je inače bila dobra osoba, ali otkad je na jednoj proslavi slučajno upoznala tu famoznu vidovnjakinju Lunu, kao da je poludjela. Neprekidno je pričala o svojoj novoj prijateljici i njezinom “božanskom daru“ što mi je, pritisnutoj vlastitim problemima, iz dana u dan sve više išlo na živce.
Samo sam željela da ovaj beskonačni radni dan napokon završi kako bih mogla otići doma i odmoriti se. Bilo je dovoljno da samo pomislim na proteklu subotu i već bih osjetila grč u želucu. Bračni staž od nekoliko mjeseci nije uvijek donosio samo med i mlijeko, a moj suprug Petar i ja bili smo pravi primjer za to…
– Koja mi kravata bolje pristaje uz ovo odijelo? – upitao je Petar tog popodneva dok smo se spremali na svadbu njegova najboljeg prijatelja Blaža, gurnuvši mi pod nos nekoliko različitih uzoraka kravata. Bez lažne skromnosti mogu reći da je moj suprug bio jedan od rijetkih muškaraca kojemu je baš sve izvrsno pristajalo. Onako tamnokos i u zavidnoj formi, imao je tu sreću da je uz malo truda mogao izgledati fenomenalno čak i u neformalnom, kućnom izdanju.
– Ova prugasta – odgovorila sam površno kimnuvši glavom na jednu od njih, a potom se ponovno posvetila nanošenju sjajila na usne.
– Moj Bože, Viktorija, možeš li biti malo određenija? Sve četiri su prugaste, ali različitih boja. Dovraga, kako da znam na koju si mislila? – zbunjeno je upitao. Previdjela sam njegovo pitanje i kritički se zagledala u svoj odraz u zrcalu. Opazivši sitne bore ispod svojih pomno našminkanih očiju, ni uz najbolju volju nisam uspjela suzbiti nesigurnost koju sam osjećala.
– Još uvijek sam ti privlačna, zar ne? – zanimalo me.
– Naravno da si mi privlačna, inače te ne bih oženio. U čemu je problem? – zbunjeno je upitao.
– Vidjela sam da si se neku večer dok smo se šetali parkom okrenuo za onom utegnutom plavušom u kratkoj haljini – napokon mi se ukazala prilika nabiti mu na nos njegovo neprimjereno ponašanje. – Usput, možda bih ja tebe trebala pitati u čemu je problem – sarkastično sam dodala. Iako sam znala da nije ni vrijeme ni mjesto za ovakvu raspravu, jednostavno si nisam mogla pomoći. Ljubomora je bila jača od mene. Polako, ali sigurno uzimala me pod svoje i ni uz najbolju volju nisam joj se znala oduprijeti.
– Viktorija, nemam ni strpljenja ni volje za tvoje ljubomorne ispade. Nije smak svijeta ako sam pogledao drugu djevojku. Oči su za gledanje, a ja sam ipak samo muškarac, zar ne? Možeš li se sada požuriti? Nema smisla da zakasnimo na svadbu – nervozno je odbrusio namještajući kravatu.
Istog trena oči su mi se napunile suzama. Željela sam da me Petar čvrsto zagrli i kaže kako sam sve to umislila. Da me voli i da nema potrebu gledati druge žene, sad ni više ikada. Umjesto toga moj suprug je bacio posljednji pogled u zrcalo i uz riječi “nemoj dugo, čekam te dolje kod mame“ zadovoljno izišao iz sobe.
Dok se spuštao stubama, mogla sam čuti njegov veseo zvižduk. Kada sam još sekundu kasnije iz prizemlja začula i glas svoje svekrve Lenke, malo je nedostajalo da se ne rasplačem. Premda bih najradije istog trenutka svukla haljinu, zavukla se u krevet i s poplunom preko glave dala oduška boli koja se već tjednima nakupljala u meni, znala sam da to nije moguće.
Blaž je bio Petrov najbolji prijatelj. Ovo je bila njegova večer i znala sam da ne smijemo iznevjeriti njegovo povjerenje.
Unatoč svemu nisam si mogla pomoći. To što moj Petar samo gleda druge žene boljelo me više nego što sam to ikome željela priznati. Možda sam pogriješila što sam se nakon samo nekoliko mjeseci veze, unatoč negodovanju svojih roditelja, odlučila udati za njega. “Petar je ženskar. Samo ne želim da budeš nesretna“, od udaje me nisu odvratile ni mamine molbe. Stvarno sam bila glupa kad sam povjerovala da ga mogu promijeniti, pomislila sam, i jedva suzdržavajući suze pošla u prizemlje.
– Moj Bože, Viki. Predivna si – zadivljeno me odmjerila moja svekrva kad sam im se pridružila u dnevnoj sobi. – Haljina je uistinu lijepa, samo, možda bi je ipak trebalo malo suziti u struku – naglasila je petljajući po mom remenu.
– Meni se čini posve u redu – odbrusila sam, jer su takvi i slični komentari mojoj svekrvi već bili uža specijalnost. Ne mogu reći da je Lenka bila loša žena. Naprotiv. Bila nam je na usluzi i pomagala kad god je to bilo potrebno. Ipak, postojalo je u njoj ono nešto, neki poriv da često zabada nos tamo gdje mu nije mjesto i pokušava kontrolirati sve oko sebe.
Petar joj je to uglavnom dopuštao, ali zato sam ja bila i ostala tvrd orah. Željela sam se nadati da ćemo si Petar i ja uskoro moći priuštiti vlastiti stan i, unatoč tome što nam je svekrva velikodušno ustupila potkrovlje svoje kuće, napokon započeti samostalan život.
– Dakle, što još čekamo? – upitala sam zagledavši se u Petra. Ni uz najbolju volju nisam mogla ne opaziti koliko je i večeras privlačan i znala sam da će ovako dotjeran mamiti ženske uzdahe.
Sat kasnije, dok smo se Petar i ja vrtjeli na plesnom podiju dvorane u kojoj se održavala svadbena proslava, počela sam se opuštati. Baš sam namjeravala sklopiti oči i spustiti glavu na njegovo rame kad sam osjetila nečiji ispitivački pogled na sebi.
Lagano sam okrenula glavu. Susrevši se s prodornim pogledom azurno plavih očiju atraktivne brinete koja je stajala u kutu i s čašom u ruci pratila svaki naš korak, osjetila sam navalu panike. Na sebi je imala kratku pripijenu haljinu, a cipele vrtoglavo visokih potpetica njene ionako duge noge činile su još dužim. Moj Bože, tko je sad ova? Samo da je Petar ne opazi – razmišljala sam privivši se još jače uz svoga supruga. Na žalost, moja taktika odvraćanja Petrove pozornosti nije urodila plodom.
– Tamara, jesi li to ti?! Moj Bože, ne mogu vjerovati da te vidim – povikao je moj suprug već u idućem trenutku i, otrgnuvši se od mene, u samo nekoliko koraka pretrčao dvoranu kako bi prišao nepoznatoj ljepotici. Dok sam posramljeno stajala nasred plesnog podija, nisam znala što bih sa sobom. Jedan dio mene želio je poći za njim i za svaki slučaj podsjetiti Petra da je oženjen. Onaj drugi uzaludno me pokušavao uvjeriti da pretjerujem i da mu je ta djevojka zacijelo samo prijateljica iz djetinjstva.
– Da sam na tvome mjestu, ne bih ih ispuštala iz vida – znakovito mi se nacerila jedna od Petrovih rođakinja kad je u žaru plesa prodefilirala pokraj mene. Njezina sugestija bila je dovoljna da prikupim hrabrost i pođem k suprugu koji je, procijenila sam, već napola flertujući gutao očima svoju sugovornicu.
– Oh, oprosti mi, ljubavi. Potpuno sam zaboravio na tebe – zbunjeno je rekao kad sam im prišla. Njegove riječi natjerale su me da porumenim od bijesa. Kako se samo usuđuje reći mi takvo što? – pomislila sam zajapurivši se od bijesa.
– Dođi, upoznaj Tamaru. Moju prijateljicu s faksa – brzo je dodao.
– Tamara, ovo je moja novopečena supruga Viktorija – predstavio me nacerivši se. Nije mi promaklo kako me Tamara odmjerila od glave do pete. Ne želeći joj ostati dužna, i sama sam to učinila. Na žalost, već na prvi pogled postalo mi je jasno da ni u čemu ne mogu parirati toj djevojci. Bila je nevjerojatno lijepa, imala je najbolje tijelo koje sam ikad vidjela, a sudeći prema tome da je završila studij, bila je očito i prilično inteligentna.
– Dakle, o kojoj cifri je riječ? – obratila mi se dok sam panično pokušavala smisliti kako Petra odvući od nje.
– Molim? Nisam sigurna da vas razumijem – njezino pitanje napokon me vratilo u stvarnost.
– Mislim na vaš bračni staž. Koliko već dijelite i dobro i zlo? – upitala je, a meni nije uspio promaknuti sarkazam u njezinu glasu.
– Nešto više od osam mjeseci – odgovorio je Petar umjesto mene.
– Oh, dakle, još uvijek zaljubljeni golupčići – nastavila je zavodljivo se smiješeći. – Nego, možda bismo jednom mogli zajedno na kavu. Voljela bih malo bolje upoznati i tvoju suprugu – besramno je naglasila fiksirajući ga pogledom.
Bože, ta stvarno nema srama. Očijukati s mojim suprugom, i to još meni pred nosom? E, neće ići – bijesno sam pomislila uhvativši Petra za ruku.
– Javit ćemo vam se čim nađemo vremena. A sada nas ispričajte. Idemo pozdraviti još neke goste – samouvjereno sam se nasmiješila.
– Pa, bilo nam je drago. Nadam se da ćemo se vidjeti još koji put prije nego što se vratiš u Njemačku – dobacio joj je Petar dok smo odlazili.
– Jasno, čujemo se – odgovorila je smiješeći se, premda je bilo više nego čito da baš i nije očekivala ovakav rasplet događaja. Još dugo nakon toga mogla sam osjetiti njezin ne baš blagonaklon pogled na sebi i premda bih još povremeno pri pogledu na nju znala osjetiti ubod ljubomore, vjerovala sam da mogu odahnuti.
jutarnji.hr
