Joka se prvi put udala u 23. godini u Gornje Karajzovce u Lijevče polju, vjerujući da će to biti doživotna zajednica okrunjena srećom, ljubavlju i razumijevanjem, piše “Srpskainfo“.
Međutim, njen tadašnji izabranik samo je prvi ili jedan u redu njenih ukupno 17 životnih saputnika.
Svima Joka pominje imena i navodi mnoge detalje ali, veli, ne bi željela da to sve završi u novinama.
“Udovica sam od rata, od kada sam se razišla sa posljednjim, i ne želim više da se udajem. Dosta je bilo. Za mene su to samo priče koje ponavljam često u društvu. Svi me tjeraju da objašnjavam kako sam se udavala i razudavala, ko je kakav bio, odakle… Istinu govorim, ali poslije svi kažu – nemoj Joko lagati, nije to sve baš tako bilo”, priča Joka Kutlača i nastavlja:
“Otišla sam u zaprezi, prvi put, konji su bili okićeni, pjevalo se i veselilo. Bila je zima, ali nas je ljubav grijala. Moj prvi muž, pokoj mu duši, volio me, mazio i pazio sve dok njegovi nisu počeli govorkati da sam ružna i da je on mogao oženiti ljepše i bogatije cure. Odmah sam ga napustila i vratila se, neću da me ponižavaju”, pripovijeda Joka.
O svakom bivšem suprugu bi, napominje, samo da je malo upućenija u pisanije, mogla sročiti roman ili kakvu drugu knjigu.
“Drugi suprug prezivao se Ždral. On je isto iz Lijevča jer su tada, šezdeset i neke, momci iz ravnice begenisali cure u brdu. nisu htjeli u komšiluk. Ni mi, brdske cure nismo htjele tražiti momke u svom selu. Htjele smo u bogatije Lijevče, tamo gdje je bliže putu, gdje prolaze autobusi, a manje ide pješke”, pravi Joka uvod u podsjećanja na svoje bračne avanture.
Kaže da je Žrdrala dovela sebi u kuću, da je „doletio kod nje, kao ptica, kako mu prezime kaže“.
“Nije on bio siromašan, ali je prihvatio da ovdje kućimo jer nisam imala braće, a moji roditelji su htjeli da se ognjište ne ugasi. I on je bio lijep, govorio mi – Joko moja Jokice, srećo moja srećice, ljubavi – i tako redom. Ali, jednom banu milicija iz Topole, traže moga Ždrala, pitaju gdje je, kako da dođu do njega. Pitam, šta se desilo, a oni mi rekoše da on odavno krade bicikla i da mora u zatvor. Tako sam se i sa njim razišla, on u zatvor, šta će mi takav. Krenula sam u potragu za novim dečkom”, sjeća se Joka svog neuspješnog braka.
Kasnije je sve postajalo rutina, bez mnogo stresa i nervoze prilikom razlaza.
“Ne, ne mogu reći da svih 17 mušakaraca nije vrijedilo, a da sam samo ja dobra. Bilo je među njima najviše pijanaca, ali i ja sam pila, igrala na stolu, tukla se sa njima. Bila sam svojevremeno veliki bekrija. Ko je spreman da mene takvu trpi i podnosi. Niko”, opisuje Joka svoja bračna iskustva.
Svaka udaja ili razlaz, nekada zavedeni u matične knjige, a više puta sklopljeni na riječ i zavjet, duga su priča, kako reče, dan do podne.
Maštala je da ima srećnu porodicu, djecu, da živi u rodnom selu, okružena rodbinom i komšijama, ali je životna sudbina drugačije odredila.
“Ništa nije prošlo kao što sam maštala u djevojačkim danima. Sama sam, bez djece, u pustom selu, bez naroda. Samo autoputem tutnje vozila i svi negdje idu, a ovdje se niko ne zaustavlja. Kafane su zatvorene, nema ko da pije i lumpuje, škole je bez djece, ispred zadruge se niko ne zadržava, ne pije na klupi nego kupi šta mu treba pa za poslom.
To je moj život, poslije svega. Ni ja nisam kao što sam prije bila, ne pijem, ne ludiram se, nemam više ni s kim, a nije mi do toga. Ne planiram ni da se udajem, dosta je bilo”, odlučna je Joka, koja povremeno sretne nekoga od svojih bivših, ali su to škrte priče, uzdržane riječi, bez emocija, tek toliko da pokažu kako se nisu zaboravili i da su se njihovi životni putevi jednom ukrstili, a poslije zauvijek razišli.
