Bila je to ljubav na prvi pogled. Ljubavna priča kakvu si mnogi mogu samo poželjeti. Ona plava, on crn, mladi, lijepi, zaljubljeni… Od trenutka kada su započeli svoju romansu prošle su četiri i pol godine, a Tea i Mirsad nas dočekuju na vratima svog zagrebačkog doma, s mnogo stila uređenog unajmljenog stana u središtu grada, po kojem veselo trčkara i njihova ljubimica, mješanka Eva koju su udomili prije nekih godinu dana.
Njoj je 30 godina, njemu 28 godina. Ona je sociologinja zaposlena u Centru za mirovne studije u kojem vodi program borbe protiv rasizma i ksenofobije i bavi se pitanjima migracija i procesima integracije. On je profesionalni glazbenik, bubnjar koji bubnjeve svira od svoje pete godine. Iako su oboje jako posvećeni svojim karijerama, uživaju u zajedničkim trenucima i ni ne pokušavaju sakriti da blistaju od sreće.
Tea Vidović je rođena u Zaprešiću pokraj Zagreba, a Mirsad Dalipi je zbog ljubavi doselio u Zagreb s Kosova iz grada Ferizaj koji se nekada zvao Uroševac. Sada već tečno govori hrvatski. Njegov materinji jezik je albanski, ali nije Albanac nego Rom, točnije Aškali ili pripadnik Aškalija koji se smatraju dijelom romskog naroda, a neki ih nazivaju i posebnim narodom. Potomci su kosovskih Roma koji su prihvatili albansku kulturu, jezik i običaje te islamsku vjeru.
“Upoznali smo se u Ljubljani gdje smo zajedno bili na jednom seminaru na kojem smo sudjelovali kao predstavnici nevladinih organizacija iz svojih zemlja. Tamo smo proveli desetak dana. Razvila se ljubav. Bilo je to u srpnju 2012. godine. Nakon toga me Tea posjetila na Kosovu, pa sam ja uspio dobiti vizu do dođem u Hrvatsku na tri tjedna. Pa je Tea opet došla dolje. Pa sam tražio dužu vizu od tri mjeseca. Onda smo se odlučili oženiti“, priča Mirsad, a na pitanje kada su se oženili uglas govore – dvadesetog travnja 2013. godine.
“Povezala nas je sreća“, kaže Mirsad, a Tea dodaje da je ipak za to više zaslužna njihova zajednička prijateljica Helena Poučki koja joj je skrenula pozornost na taj seminar u Ljubljani, a koja je neko vrijeme radila na Kosovu.
“U početku smo razgovarali na engleskom. Tek bih tu i tamo ubacio neku riječ na hrvatskom kada sam pred Teom htio ispasti sladak. Ja sam generacija koja u školi nije učila srpski. Još uvijek me malo muče padeži“, ističe Mirsad kojem je preseljenje u Zagreb bila velika životna promjena jer je na Kosovu bio afirmirani glazbenik, dok u Hrvatskoj nije gotovo nikoga poznavao.
S vremenom je upoznao dosta ljudi iz svijeta glazbe i sada svira s Edom Maajkom i s još nekolicinom glazbenika, sudjeluje u nekoliko projekata, dosta je posvećen jazzu… Ima sve više nastupa, a volio bi da ih je još i više, i da može svaki dan negdje svirati.
Tea se od malena amaterski bavi fotografijom, a kroz svoj posao se susreće s vrlo neobičnim životnim pričama i zanimljivim ljudima koje ponekad i fotografira, a 2013. godine završila je školu dokumentarnog filma produkcijske kuće Restart za koju je kao završni rad odlučila snimiti dokumentarac. Kao temu je odabrala vlastitu životnu, odnosno ljubavnu priču i tako se rodila ideja o dokumentarnom filmu “Snajka traži sreću“ koji se već neko vrijeme snima, a očekuje da bi mogao biti gotov u proljeće iduće godine.
