Duška je cijelog života bila sportista. Voljela je odbojku. Igrala je i u prvoj ligi u Zrenjaninu, Sremskoj Mitrovici i u Beogradu. I sada je trener, mladoj ženskoj ekipi u Zrenjaninu.
– Sport mi je i pomogao da sve ovo prebrodim. Nekako sam sve prihvatila. Da moram. Nisam odustajala i kada sam išla svaki dan u bolnicu. Ni na hemoterapiju, iako nisam imala snage ni čašu vode da podignem. Išla sam. Nisam odustajala. Moto mi je bio “idemo dalje” – kaže Duška na početku razgovora.
Lijepe stvari krenule su da joj se dešavaju te davne 2008. godine. Udala se i počela da razmišlja o tome da postane majka.
Bez ikakvih simptoma
Otišla je na redovnu kontrolu i umjesto da čuje da je sve u redu, doktorka joj je rekla da ima veliki tumor koji je srastao sa lijevim jajnikom.
– Zanijemila sam. Nikakve simptome nisam imala, izuzev što sam se malo ugojila. Inače sam uvijek bila visoka, ali mršava i zbog tih nekoliko kilograma sam bila srećna – priča Duška.
Hitno je upućena u Kamenicu, gdje su se i ljekari čudili veličinom njenog tumora.
– Sredila sam se za prvi odlazak kod ljekara. Lijepo sam se obukla, a doktori nisu vjerovali da su to moji nalazi. Mislili su da sam poslala nekog umjesto mene, a da ja ležim na nekon odjeljenju. Prve prognoze koje sam dobila nisu bile ohrabrujuće. Morala sma hitno na operaciju, a jedino što su mi rekli jeste da sve zavisiti od onoga što zateknu kada me otvore – sa jezom se prisjeća Duška.
Tokom intervencije, ustanovljeno je da se rak nije proširio, ali doktori su Duški morali da uklone lijevi jajnik, ali i dio desnog. Nakon toga uslijedile su šest serija hemoterapije i borba. Nije joj opala kosa, ali svaki dan joj je bio teži od drugog.
Ni govora o odustajanju
– Mučnina, povraćanje i nemoć. Da mi je neko rekao da neću imati snage da držim čašu vode u ruci, ne bi mu vjerovala. Ipak, samo sam razmišljala da moram dalje. Nije bilo odustajanja. Imala sam podršku supruga i cijele porodice – kaže Duška.
Prve tri godine braka sa mužem je provela po bolnicama. Nakon završene hemoterapije, svaka dva mjeseca naredne tri godine išla je na kontrole. I svaki put strah, da li se karcinom vratio.
– Kada je prošlo dvije godine od posljednje terapije, doktorka mi je rekla da sada već mogu da razmišljam o djeci. Do tada o tome nisam smjela ni da pomislim. Bili smo srećni, a pogotovu što smo u tome i uspjeli, samo tri mjeseca nakon što smo dobili zeleno svjetlo. O lijepim vijestima svaki put sam obavijestila i doktorku. Prvi put je bilo nakon Obrenovog (5) rođenja, pa Strahinjinog (3) i prije šest mjeseci za Arsenovo rođenje – kroz osmijeh priča Duška.
Sada, poslije pet godina smatra se zdravom osobom i jednom godišnje ide na kontrole. Ipak, svaki put zadrhti i nije joj sve jedno kada mora kod ljekara. Kroz glavu joj uvijek prođe šta je sve proživjela.
Svake godine tri žene obole, a jedna umre
Duškina priča, međutim, jedna je od rijetkih pozitivnih kada je karcinom jajnika u pitanju. Ova bolest je deseti najučestaliji rak kod žena, a peti po smrtnosti od svih kancera. Svake godine od njega oboli oko 950 žena, dok godišnje rak jajnika odnese više od 550 života.
Rani znaci i simptomi karcinoma ovarijuma su nespecifični, pa se često propuste, zbog čega se bolest uglavnom dijagnostikuje u odmaklom stadijumu, kada su izgledi za izlječenje mali.
Postoji nekoliko faktora rizika koji mogu uticati na razvoj karcinoma jajnika kao što su godine starosti, broj trudnoća, lična historije raka dojke, jajnika, debelog crijeva, duga upotreba terapije zamjene hormona i gojaznost.
Jedan od faktora rizika je i genetska predispozicija – približno 10 do 15 odsto karcinoma jajnika se razvijaju pod uticajem mutiranih BRCA1 i BRCA2 gena. Prisustvo BRCA mutacija nije ograničeno samo na pacijentkinje sa porodičnom anamnezom i mlađe životne dobi. Zato se testiranje BRCA mutacija ne smije limitirati samo na žene sa pozitivnom porodičnom historijom ili žene mlađe životne dobi.
Na Institutu za onkologiju i radiologiju Srbije može se obaviti BRCA testiranje – kako za zdrave žene, tako i za one kojima je već dijagnostikovan rak jajnika.
