Njegove starije pjesme, poput “Strah me da te volim”, “Ne lomi me”, “Baš ti lijepo stoje suze”, “Svi moji drumovi”, “Prsten i zlatni lanac”… slušaju se i danas. I one novijeg datuma, kao što je “Da ti k'o čovjek oprostim” te brojne s njegovog aktuelnog albuma “Ćilim”, dokazaju da Hari ne blijedi te da je jedan od najboljih pjevača s ovih prostora.
Hari je u sretnom braku s Jasminkom, a iz prvog braka ima kćerku Nađu, sina Damira i ponosni je djed dvojice dječaka.
Moja ljubav
U velikom rođendanskom intervjuu za “Dnevni avaz” Hari Mata Hari otvoreno je govorio o željama, snovima, karijeri, porodici… Kaže da čovjek s godinama prestane brojati i obilježavati rođendane, ali da, vjerovatno, svako ima mnogo neostvarenih želja.
– Imao sam dosta sreće. Prije svega, zdrav sam i bavim se poslom koji volim. Muzika je sve ovo vrijeme moja ljubav i veliki dio mog života. Iza sebe imam, mogu reći, sretan život i karijeru – kazao je Hari.
A snovi?
– Nemam previše snova koji me opterećuju niti imam opterećenje zbog ostvarivanja nekih stvari koje nisam imao priliku uraditi. U ozbiljnim sam srednjim godinama, iza sebe imam dosta toga kvalitetnog, a nadam se da će muzika i dalje biti dio moje budućnosti i činiti me sretnim kao što je i do sada.
Možete li se prisjetiti kakve su Vaše proslave rođendana bile nekada, a kakve su danas?
– Dok sam bio mladić, obilježavao sam rođendane nekim dernecima, dobrim ručkom i druženjem sa prijateljima. A kako u ozbiljnije godine ulazim, više mi je stalo do tuđih rođendana nego do mojih. Gledam da obilježim rođendane mojih najbližih i najdražih, a svojima dajem manje pažnje, ali eto, imam ljude koji me vole. Iako tome ne dajem pretjerano slavljenički karakter.
Jeste li nekada dobili neki poklon koji dan-danas čuvate?
– Nisam osoba koja baš pamti i želi neke materijalne stvari. Više pamtim dobru namjeru i ljepotu tog čina da se neko sjeti nego što pamtim poklone niti su mi previše bitni.
Jeste li zadovoljni svime što ste postigli u svojoj karijeri?
– Mjerim stvari po utisku, a ne po broju i statistikama. Nisam neki statističar. U skoro 30 godina sam manje-više obišao čitav svijet. Malo je, mogu reći, bilo neaktivnih godina. Prošla je obilježena putovanjima i koncertima, mogu zaista reći da je bila uspješna i radna godina. Za narednu očekujem da će isto tako biti. Iako godine ne odvajam, jedino po nekim događajima.
Bez mržnje
Je li bilo podmetanja nogu tokom Vaše karijere?
– Nisam obraćao pažnju na to. Jednostavno, i ako je bilo toga, nisam to patološki doživljavao. Nisam imao mržnju prema ljudima koji su ponekad slučajno ili namjerno progovorili koju lošu o meni niti sam bio opterećen zavjerom protiv mene. Dešavalo se, ali ništa što bi mene mnogo sekiralo. Bilo je nekoliko, možda, neoprostivih stvari u ratu, laži koje su me boljele malo duže, ali rekao bih da sam čovjek koji sve oprašta. Ne opraštati i čekati neku osvetu je samo opterećenje koje samom sebi praviš i nosiš sa sobom. Kad neko nešto loše napravi, prebaciš na njega, oprostiš mu i neka se on nosi s tim. U suprotnom, ja to nosim na leđima.
Kakva je današnja muzička scena u BiH?
– Ima sjajnih mladih autora. Scena je avangardna, kao što je bila i šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih… Imamo tih avangardnih imena koja su autoritet na ovim prostorima. Danas su se promijenili formati, marketing i načini dolaska do plasmana svog rada. Hiperprodukcija događaja i ljudi je preizražena, ali ne može se reći da je tu samo masa, ima pojedinaca koji su fantastični.
Slobodno vrijeme
Kako provodite vrijeme s djecom i unucima?
– Uvijek kada mogu iskoristim slobodno vrijeme da ga posvetim svojoj porodici.
Jeste li razmazili unuke Isaka i Kana?
– Nisam ih razmazio zato što ne živimo zajedno, povremeno se posjećujemo. Nemam toliki utjecaj na njihov odgoj. A imaju vrlo dobre roditelje tako da je njihov odgoj sjajan i, kako se kaže, po mom ukusu.
Jednom prilikom ste izjavili da ste s djecom, prije svega, prijatelji. I danas, kada su odrasli ljudi, je tako?
– Jeste. To je ono kad te zovu Hari, a ne tata.
Svi pjevaju i kuhaju
Bili ste član žirija u muzičkom takmičenju. Šta danas mislite o tim formatima?
– Kad se tek počinjalo s tim i kada sam ja bio član žirija, nekako mi je bilo O.K. Ali, pretjeralo se. Sada sve televizije to imaju. Svi pjevaju i kuhaju, ako primijetite. Ne mogu vjerovati da postoje samo dva formata. Publika ne bira te stvari, već im se gura to da gledaju. Krivo mi je što je to tako i što su televizije danas glavne zvijezde. Za njih se sve radi, a ne zbog pojedinaca. Sporije se stvaraju i razvijaju nove zvijezde, jer se one provuku kroz ta neka takmičenja, malo pjevaju, malo nestanu. Nikad nije neki dugoročni scenarij.
“Pink Floyd” i “Beatlesi” kao uzori
– Ljubitelj sam svih vrsta muzike. Dijelim je samo na onu koja mi se sviđa i koja mi se ne sviđa. A moje interesiranje zadire i u onu najmoderniju, ali i u najstariju, poput sevdalinki i narodnih pjesama. Ambijentalnu muziku specijalno volim. Imam svoje idole. Kroz čitav svoj radni vijek razne sam ljude slušao i obožavao. Još su mi najdraži “Queen”, ABBA, “Pink Floyd”, “Beatleasi”… uz koje sam se razvijao i uživao.
Nezaboravna “Lejla”
A šta je to što najviše pamtite?
– Godine se nižu i ništa se mnogo ne mijenja. Ima raznih detalja, od početka karijere, kada sam počeo pjevati u Domu kulture na Vratniku, to mi je najimpozantniji period. Zatim projekt “Hari Mata Hari”… te godine su mi veoma važne, kao i oni veliki prijeratni uspjesi, prodavanje velikog broja ploča i pravljenje karijere, sam taj uzlet krajem osamdesetih… Jedan od najljepših događaja je sigurno koncert na stadionu Koševo, ali i veliki uspjeh na Evroviziji s pjesmom “Lejla”. Mogu reći da ima tu veoma jakih događaja i utakmica sa strane, kao što je prvi dolazak u Beograd nakon dužeg vremena, kada smo devet puta napunili Sava centar…
