Za sve one, koje su u vremenu izopačenih vrijednosti, ostale iste i tako postale drugačije… Pomenula sam samo neke od njih kojih sam se u prvom trenutku sjetila i koje su me najviše inspirisale da ovo napišem, i koliko mjesta je bilo… ali pomenula bih još mnoge i posvećujem ga svim mojim dragim prijateljicama, drugaricama i poznanicama… U nadi da će i nasa djeca jednog dana upravo tako postati drugačija …Ko razumije shvatiće.
One ne nose štikle, one nose visoke potpetice, ne nose starke zato što je moderno, već zato što su to radile još kao klinke.
One ne koriste karmin već ruž, crveni mogu da ponesu u svakoj prilici jer su im usne u obliku slova M a ne O.
One ne pišu poruke i mejlove, one i kada kuckaju, kuckaju pismo.
One uvijek radije biraju da iz majice izviri čipkana bretela, nego prepumpani balon, jer čipka je seksi… a ne guma.
Ako se tetoviraju, one to rade zato što je lično, ne zato što podiže cijenu.
Ako zaplaču, one zaplaču uz crno-bijeli film, ne uz Brenin stih ili Reality.
One broj telefona ne diktiraju, one ga ispišu na dlanu…
One, kada odlutaju, ne grickaju zanoktice oko vještačkih kandži, one grickaju vrh olovke.
Ne smiju se kroz zube, smiju se glasno, jer iskren prirodan osmijeh nema cijenu.
One ne pokazuju srednji prst, one namignu… a poruka ostane ista.
One ne igraju, one plešu i tada ne miješaju, one vrckaju.
One skinu cipele i kroz svoj grad hodaju bose zato što su srećne, ne zato što su pijane.
One, kada idu na rijeku, nose kupaći, a ne vještačke trepavice, i više vole da im na suncu izgori vrh nosa pod šeširom, nego guzica pod lampom, nemaju crte od solarijuma, već od čipkanih bretela.
One na plažu ne nose puder i ratničke boje za lice, već olovke za crtanje po kamenčićima i pisanje razglednica.
One, umjesto da upale klimu u kolima, uvijek prvo otvore sve prozore i rastresu kosu.
One kada žele da su seksi, umjesto top majičice i mini suknjice, oblače bijelu mušku košulju.
Opuštaju se uz pucketanje kocke leda i stare ploče.
One se uz šampanjac i narodnjake ne puće već smiju. Kada čuju trubu pomisle na jazz, ne na Guču.
Pozorište ne obilaze ili samo posjećuju… stalno mu se vraćaju.
One sanjaju uvijek u boji, tako jako i stvarno da se snovi i u snu ostvaruju.
One ljubav vode dodirom.
One ne maštaju o čudima, one čuda stvaraju i žive.
One su drugačije zato što su oduvijek ostajale iste.
