Imajući u vidu to da su naše čitateljice (i) majke, često zbunjene oprečnim informacijama koje im dolaze sa raznih strana – što od pedijatara, prijateljica, mama, sa interneta… riješili smo da od stručnjaka potražimo odgovore na neka pitanja koja muče sve mlade mame.
Profesor dr Zoran Vujčić redovni je profesor na Hemijskom fakultetu u Beogradu. Biohemičar, zaljubljenik u hranu, bloger, borac protiv mitova o hrani, nadriljekarstva, zabluda i konfuzija koje je internet doba unijelo u naše živote (pored svega dobrog što nam je donijelo), govori za “Zelenu učionicu” o hrani koju današnja djeca jedu, zabludama koje nas mogu koštati zdravlja, industrijskoj i organskoj hrani…
– Kada i kako počinje vaša “borba” protiv zabluda u koje masovno vjerujemo?
Moja supruga je zapravo “kriva”. Svakidašnja saopštenja portala o čudotvornoj hrani i kozmetici, tretmanima kojekakvim opasnim hemikalijama u borbi protiv raka su me dovoljno iritirala. Uz to i načini hranjenja, savjeti kvazi nutricionista I vječita preporuka da se jede žuti šećer, Himalajska so i slične nebuloze su me već dovele u ekscitovano stanje. Okidač je bio tadašnji “bum” konjski šampon, koji je neko počeo da prodaje kao čudesni šampon za rast kose. Moja supruga mi je rekla da nešto napišem na tu temu. Pronašao sam blog kao način da komuniciram s ljudima i da sa hemijske strane pokušam da pojasnim gdje se griješi i ko im prodaje maglu.
– Da počnemo od vječite dileme i dobro poznatog “tako su i nama i šta nam fali”. Gdje su naše majke i bake najviše griješile u ishrani djece i šta današnje majke moraju da rade drugačije?
Ranija ishrana je bila kvalitetnija, jer su sirovine prosto bile kvalitetnije. Danas se kupuje u supermarketima, na pijacama koje nisu ni izbliza zadovoljile minimalne higijenske standard, u prodavnicama prije bih rekao nezdrave, nego zdrave hrane. Voće i povrće se bere prije fiziološke zrelosti zbog čega nema punu nutritivnu vrijednost. Ideja je samo da se roba očuva, a ne da bude kvalitetna. Moja baka nije griješila. Jeli smo sve od spanaća (koga sam oduvijek mrzio) do mesa i voća. Nije bilo izobilja, niti slatkiša u svakoj prilici i na svakom kiosku. O zlu koka-koli i da ne govorim. Industrijsko smeće od hrane rado i majke kupuju djeci, misleći da im čine neko dobro. A kao vrhunac ironije je da se djeca, ako su dobra vode u Mek. Bake su pravile zimnice, slatka, džemove. Djeca su pila mlijeko, jela meso. Trčala, skakala i jurcala za loptom. Danas bake i deke krišom kupuju slatkiše, a vrhunac ljubavi se ogleda u kupovini raznih telefona.
– Već pomenuto “i šta nam sad fali” nije baš dobar argument za kljukanje djece industrijskim proizvodima. Da li su nove generacije osjetile posljedice loše ishrane prethodnih decenija? Dijabetes, gojaznost, zdravstveni problemi… kada nastaju posljedice loše ishrane u djetinjstvu?
Šta nam fali zapravo je lažni argument u svjetlu današnjeg načina hranjenja. Industrijska hrana je nužno zlo, jer su svi postali lijenji da kuhaju, spremaju, obilaze pijace i kupuju mlijeko i meso kod seljaka. Loše navike ljudi koji imaju od 35 do 50 godina su se prenijete u sopstveni dom, sa roditelja na djecu. Zato je svako četvrto dijete gojazno. I umjesto da se vodi računa o klasičnoj, raznovrsnoj i umjerenoj ishrani, kvalitetnimnamirnicama i domaćoj kuhinji sve se svodi na čarobne dijete, kvazi ishrana tipa hrono ishrane ili fruturijance, sirovaše i sl.
– Kada se u dječju ishranu uvode so i šećer?
Realno po nauci – nikada. Soli ima dovoljno u majčinom mlijeku, a posebne formule se kreiraju tako da u zamenama imaju istu količinu soli. Slično je i sa šećerima. S tim što je prvi šećer s kojim se beba susreće laktoza, a ne saharoza. Ovaj drugi počinje da se unosi s voćem, baš kao i glukoza i fruktoza. Zato postoje tačne preporuke koliko čega u kom periodu je potrebno da se unosi i od hrane i od piće. Problem je u tome što su mnoge namirnice ili polazne sirovine već tretirane i sadrže so ili druge aditive koji podižu količinu natrijuma. Znam da su i u periodu prije 20 godina kada su moja djeca bila mala u hranu dodavali šećer, kako bi beba radije jela. I naravno kvarila zube, gojila se i kvarila metabolizam. Roditeljsko neznanje je opasno, jer je mnogo izazova oko nas.
– Postoji još jedna poznata floskula: samo umjereno i sve će biti ok. Opravdanje koje nalazimo kada djeci dajemo slatkiše i grickalice. Možemo li se time pravdati i šta znači umjereno? Koliko šećera smije da unese dijete dnevno, bez posljedica po zdravlje?
Umjereno je 2 puta nedeljno slatkiš. Ko se toga još drži? Preporuka Svjetske Zdravstvene Organizacije je do 10% od ukupnih energetskih potreba djeteta mogu da budu slobodni šećer (saharoza, glukoza ili fruktoza ili bilo koja smješe tog tipa: agava, malteks i sl.). Nažalost sve učestaliji nedostatak kretanja daje osnovu za novi savjet koji SZO ima, a to je da se ova vrijednost smanji na samo 5% od ukupne potrebne energije. Naravno da to nije baš uvijek lako izračunati. Naročito što mnogi slatkiši i nemaju te podatke na etiketi. Nije lako ni odoljeti djetetu koje kuka i histeriše u prodavnici.
– Roditelji su danas veoma zabrinuti kada kupuju hranu jer ne znaju da li je jabuka prskana 30 puta, kako je tretirana zelena salata i kojim je hormonima “kljukano” pile čije meso daju djeci. Apsolutne zaštite nema. Možete li im dati neki savjet – kako da postupaju da bi svojoj djeci obezbijedili kvalitetnu ishranu? Da li je organsko zaista organsko?
Realno savjeta nema, jer dobre hrane nema. Niti zdrave. Rješenje je u nabavci kod seljaka. Ali tražiti to od svih nije realno. Hrana je puna aditiva i vremenom će biti sve gora. Uz to odgajanje pod folijama, staklenicima i plastenicima je sve samo ne idealna hrana. Nažalost, to nam je realnost. Čak ni sva hrana koju proizvode seljaci nije zdrava. Prečesto je previše prskana hemijskim sredstvima. Za jabuku ste pretjerali. Nije 30 puta prskana, već samo 28 puta. U organsku hranu u Srbiji ne vjerujem.
– Kombinovanje namirnica je vječita dilema. Krompir i meso ne idu, žitarice i voće ne idu, žitarice i meso ne idu. Da li je sve to tačno i koja pravila bi trebalo poštovati?
Nijedno. Sve namirnice idu. Pravila generišu stručnjaci i takvih pravila nema kod stručnjaka. Ima kod nestručnjaka, lažnih kreatora originalnih ishrana, koji su otišli čak i korak dalje, pa ne dozvoljavaju npr. jogurt, ali može kiselo mlijeko ili ne smiju da se miješaju voće i povrće određenih boja. I dalje važe osnovna pravila koja su postavljena odavno. Obilan doručak, užina, dobar ručak, užina i što lakša večera. Djeca koja su izuzetno fizički aktivna mogu da unose i veću količinu „zabranjenih“ slatkiša. Ali kada se sve to izračuna, opet se svodi na 5 do 10% ukupnih energetskih potreba.
– Pisali ste ranije i o zabludama u vezi sa spanaćem i njegovom hranljivošću. Ima li još sličnih zabluda? Da li je istina da C vitamin nema tu ulogu koju svi vjerujemo da ima?
Vitamin C je i za mene bio razočaranje. Velike studije su pokazale da je prosto bez efekta u spriječavanju gripa, nazeba i sl. Niti ubrzava ozdravljenje. Čovjek može da resorbuje određenu količinu bilo kog vitamina. Preko toga je sve smetnja, a ne korist. I nema dobrog suplementa. Oni se uzimaju samo po preporuci ljekara. Jedna od pomodnih i nestručnih tvrdnji je uticaj hrane na promjenu Peha organizma. A onda kao šlag na tortu gluposti neko izmisli da je limun bazan. Mnogo ima zabluda oko hrane. U značajnoj mjeri doprinose novinari i portali koji jure senzaciju, a ne istinu.
– Moderne mame često među prvim namirnicama svojoj djeci nude žitarice kao što su kus-kus, kinoa, amarant, spelta. Da li je u pitanju pomodarstvo ili su ove namirnice zaista dobar izbor za dijete?
Čisto pomodarstvo. Bez realnog opravdanja. Osim što se neke lakše spremaju.
– Šta je sa hemijom u drugim preparatima koji dolaze u kontakt sa djecom – šamponi, kreme, kupke. Rekli ste jednom da ne postoji prirodni sapun. Šta roditelji da odaberu?
Motivisan upravo problemima s kojima se sreću djeca i roditelji pokrenuo sam školicu sapuna u kojoj se uči kako da se prave dobri toaletni sapuni, koji su bar 5 puta bolji od čuvenog dječijeg sapuna i bar 100 puta od turskih sapuna. Postoji dobra kozmetika za djecu, ali ona mora da bude sertifikovano hipoalrgena. Čak i u takvoj situaciji sredstvo za pranje je šampon. Neka su djeca prosto suviše reaktivna na takvu kozmetiku, pa su se hipoalergeni sapuni pokazali kao spasilac u krizi. Sapuni nisu prirodni, jer nastaju u hemijskoj reakciji. Ali je proizvod bezbjedan. Baš kao i pečeni hljeb. Uslovi pečenja nisu prirodni, ali je hljeb odlična hrana.
– Lijekovi su posebna tema i svakako da ih niko neće davati djeci bez preke potrebe. Možete li dati neke opšte smjernice na tu temu? Mnoge majke u želji da izbjegnu upotrebu lijekova, pribjegavaju raznim prirodnim metodama za skidanje temperature. Šta biste im savjetovali?
U kriznim situacijama dobro je znati da se temperatura dobro obara i mlakom vodom. U krajnjem slučaju ako je temperatura uporna hladni čaršav trenutno skida temperaturu. Ali se to radi ipak tek kada je temperatura viša od 38,5 i ima tendenciju rasta. U svakom slučaju je potrebno dijete što prije odvesti do ljekara i slušati savjete i uputstva. Ne povećavati dozu lijeka, ali je i ne smanjivati po sopstvenom nahođenju. Nažalost bio sam prisutan u čekaonici kada je majka dovela dijete do ljekara poslije 3 dana iako je sve vrijeme imalo temperaturu preko 39. A ona je posezala za „prirodnim lijekovima“, bez efekta. Rendani krompir, sirće, alkohol i slične gluposti. Ja sam suviše volio svoju djecu da bih se tako igrao. Nauka nije izmislila lijekove i tretman bolesti da bi se vraćali u XIX vijek ili bogami i dalje u prošlost. Pomodarski antivakcinarski pokret je jedno takvo opasno zlo. Prijeti da nam na velika vrata vrati smrtonosne bolesti koje smo skoro iskorijenili. Ono što je krajnje zbunjujuće i potpuno nemoralno kada se u tom skupu nađu i ljekari i farmaceuti. Moramo da imamo povjerenju u struku, inače sve postaje besmisleno. Kada struka ponovo zauzme svoje mjesto i hrana će biti bolja. Neće biti idiotskih reklama na kojima se promoviše keks, smoki i sl. a da roditelji izgledaju kao velike, trapave budale dok spremaju normalnu hranu.
– Na kraju, šta biste savjetovali roditeljima? Koje namirnice nikako ne treba da daju djeci?
- Slatkiši i slani proizvodi pakovani u srebrnim ili zlatnim kesicama (čips, smoki, krekeri, čokoladne bananice) i gazirana pića.
- Paštete.
- Supe iz kesice.
- Hljeb (sve one produžene svježine i ukusa), smeđi šećer i
- Sva gotova jela.
Opet u odabiru ovih artikala lijenost je veoma važan faktor. Ili kako se to danas kaže – tempo života. Kafa se nikada ne rastvara bez ostatka. Zašto bi se rastvarala instant kafa? Ima zaista toliko hemije u njoj da sam po prvom iščitavanju čega sve ima u njoj ostavio taj grijeh za jednom u 2-3 sedmice. Rakom se toliko manipuliše, da je to prevršilo svaku mjeru. Industrijska hrana ima stroge regulative i ako se one ispoštuju, ne može da bude kancerogena ili da na drugi način utiče na zdravlje. Ali ako se dijete ne hrani često paštetama i viršlama i sve zaliva koka-kolom. Sve može da se jede ponekad, ali samo HRANA redovno. Dobra, stara, tradicionalna kuhana hrana. Voće i povrće. Domaće slatko, domaći kolači. Toliko je sve oko nas vještačko da svi umećemo riječ domaći. A nekada nije bilo tako. Nekada je bilo samo hrana, kolači, torte. Profit nas ubija, a svi u tome na jedan ili drugi način učestvujemo.
