Još tokom djetinjstva i odrastanja u Novom Pazaru, lijepa pjevačica naučila je da joj porodica uvijek mora biti na prvom mjestu. Upravo tako danas odgaja i svoje sinove, osmogodišnjeg Jamana i četiri godine mlađeg Javuza. Vrijednosti kojima ih uči i njihov međusobni odnos ovog puta bili su tema našeg razgovora. Emina je za naš magazin, između ostalog, kazala kako je danas puno teže odgajati djecu nego ranije, tim više što živi u metropoli kakav je Istanbul, piše “Azramag“…
Biti roditelj, odnosno biti mama je najodgovorniji “posao na svijetu”. Imali ste sreću da se dva puta ostvarite kao majka, kada biste ocjenjivali vlastiti majčinski “staž”, koju biste ocjenu sebi dali?
Majčinstvo je zaista divno, blažen je osjećaj imati dijete, to je najljepše što ženi može da se desi. Ali, u isto vrijeme, to je veoma odgovoran posao. Veoma sam posvećena svojoj djeci i važno mi je u kakve će ljude izrasti, kako su vaspitani, kako tretiraju starije, kako će tretirati svoje prijatelje. Trudim se da odrastu u dobre i zdrave ljude, prije svega emotivno zdrave i stabilne. Kada je riječ o ocjeni, nadam se da zaslužujem devet, jer niko nije savršen, ali se trudim da budem najbolja majka na svijetu svojim dječacima.
Znamo da bi Jaman i Javuz sigurno rekli da ste najbolja mama na svijetu. No, koliko ste strogi u njihovom odgoju?
Nisam stroga uopšte. Naprotiv, prilično sam popustljiva prema njima i to sebi često zamjeram, ali to je stvar mog karaktera.
Za razliku od Vas, koji ste imali sreću da odrastate u malom gradu i vjerovatno Vas je čuvala sva rodbina, Vaša djeca odrastaju u jednoj metropoli. Koliko je u takvoj sredini teže djecu odgajati?
U svakom slučaju, u metropoli je dosta teže odgajati djecu. Mi smo kao djeca išli od vrata do vrata, kucali jedni drugima po deset puta dnevno, stalno smo bili zajedno i napolju. A ovdje djeca zakazuju sastanke za igranje kao kada mi idemo na večere s prijateljima, pa planiramo unaprijed. Ali oni su navikli na takav život. Trudim se da s drugarima provode što više vremena, često nam dolaze njihovi prijatelji u kuću, nerijetko i prespavaju, pa imaju cijeli dan da se igraju, rade neke kreativne stvari, zajedno rješavamo domaće zadatke. U Istanbulu je ogromna gužva i djeca provode mnogo vremena u kolima, od kuće do škole, i nazad, a u školi provode duplo više vremena nego što smo mi. Poslije toga imaju domaće zadatke, pa odmah idu na spavanje jer sutra ustaju u pola sedam ujuto, najmanje vremena imaju da budu djeca. Sve je to naporno za njih, školovanje je ovdje mnogo teže i zahtijeva više vremena nego kod nas, što, opet, traži mnogo žrtvovanja s njihove strane.
Koliko često Vam se desi da svoje odrastanje poredite sa njihovim?
Prilično mlada sam postala majka, Jamana sam rodila s 25 godina. Ali, moje odrastanje ne može ni na koji način da se poredi sa njihovim. Moje djetinjstvo bilo je dosta teško, hvala dragom Bogu da oni imaju mnogo ljepše djetinjstvo nego ja. Osim toga, sve je drugačije. Ja sam odrastala u malom gradu, školovanje je bilo drugačije. Današnje „digitalizovane” generacije djece više vremena provode uz računare, ajpede, veoma su nesocijalizovani. Ipak, trudim se da što više vremena provode sa drugarima i sa nama roditeljima, a što manje pred kompjuterom. Naravno, to danas nije nimalo lako.
Jaman ima osam, a Javuz četiri godine. Koliko su zreli za svoj uzrast?
Jaman je pravi stariji brat, veoma je pažljiv. Po prirodi je takav, nježna i dobra duša, koja vodi računa o svima i boli ga svaka nepravda. Sa druge strane, Javuz je naša beba, uživa u ulozi mezimca u porodici i ne želi da dobije mlađeg brata ili sestru, da mu neko ne oduzme tu titulu. Nekada me iznenade koliko su zreli, ali ih ne forsiramo da prebrzo odrastu, neka uživaju u djetinjstvu.
Razlika od četiri godine među djecom zna biti velika, kako se slažu? Kakav, uopće, imaju odnos?
U njihovom uzrastu četiri godine je zaista ogromna razlika. Što budu stariji, biće sve manje izražena, ali sada je velika. Moja djeca su potpuno različita, zato se i bockaju ponekad. Jaman je pravi veliki brat i trudi se, koliko može sa svojih osam godina, da razumije Javuza i njegov inat. Obojica se bore za našu pažnju, oko toga se često svađaju. Ali su dobra i mirna djeca, dobijamo lijepe komentare i pohvale iz škole, što mi je veoma bitno. Sve nestašluke rade nama u kući, ali su u školi dobri. Ne slažu se loše, ali ne mogu da kažem ni da je najbolje.
Mnogi će reći da je Emini lako ostvariti sve. Da su tu dadilje, koje priskaču u pomoć. No, gdje, kad je riječ o odgoju Vaše djece, prestaje uloga dadilje?
Samo se spolja čini da je meni život tako lak. Istina, dadilje su korisne, ali one mogu samo donekle da se brinu o djeci. Nemam guvernante koje govore tri jezika, već žene koje ovdje dolaze da rade. Imam dvije žene koje su 24 sata dnevno sa nama, ali one se ne bave samo djecom, već pomažu i oko hrane, oko održavanja kuće, pa eto, o sređivanju ne moram da brinem. Ali što se tiče odgajanja djece, tu sam prisutna sto posto, bavim se njima stalno, radimo zajedno domaće zadatke, pratim kako rastu i razvijaju se. Nijednu odluku o njihovom odgajanju ne može donijeti niko, osim mog supruga i mene.
