Kako mi ga nisu mogli naći, uputilo me na penziju. Kada sam iša ća iz firme, tražio sam otpremninu, ali rekli su da mi je nemaju za dati u lovi, nego u materijalu. Ja govorim: More. I tako sam negdi devdeset i prve, ili devedeset i treće, kada je to bilo…, izgradija ovu kuću na zemlji od ćaće i matere mi i odvojia se od njih – govori nam Mate Braović, za praznim stolom u onome što domom zove.
Nedovršen je to prizemni objekt od pedesetak metara četvornih, ozidan u betonskim blokovima, bez fasade, krovišta, podova, pločica, piture… Jedini dom u Donjem Docu bez struje i bez vode. U mračnoj kužini, gdje ovaj pedesetosmogodišnjak jede, spava i umiva se, uz prostrani stol za kojim sjedi sam, kauč i dvi rasklimane stolice, a u dnu sobe, ispod debelih naslaga zalijepljenog dima naziru se tri kuhinjska elementa, špaher na drva, hladnjak i lavandin. Suha špina povrh njega, prašnjavi strujni kabeli priljubljeni uz čađave zidove i televizor na susjednom zidu odaju nadu.
Netom ošišan i obrijan, ispeglane košulje i uglancanih cipela, Mate nas je primio s velikim očekivanjima. Na prijedlog njegova prijatelja Ivana Tijardovića, koji se nam se obratio ispričavši nam priču o vrijednom i zaboravljenom čovjeku, koji u doba tehnološkog procvata živi bez struje i vode, u Donji smo Dolac stigli s namjerom da Mati pomognemo uhvatiti korak s civilizacijom.
– Čekajte, triba nam još malo svitla, govori ustajući od stola, pa donosi panj sa susjednog stola i na njega lijepi šteriku, koja toplom svjetlošću obasjava sveprisutno sivilo.
Danas je za njega, kaže, važan dan. Susjedi mu, objašnjava, nisu vjerovali da mu u goste dolaze novinari. A sad će vidjeti; govori zadovoljno, sjedajući na škripav kauč uredno prekriven trošnom dekom.
– Kako je moguće da ste još uvijek bez struje?- zanimam se iznenađena uređajima i prekidačima koji desetljećima čekaju spremni.
– Heh, kako… Nisam ima para – odgovara otvarajući kvrgave prste isprepletenih težačkih dlanova.
– Ja sam njih davno pita da mi ju uključe, ali su tražili jedanaest iljada kuna za priključak. Meni je penzija 1800 kuna, a 600 kuna mjesečno ide mi na kredit, koji je Bogu fala pri kraju, no te ću pare i bez njega teško skupiti – iskreno će naš domaćin, zbrajajući skupe penzionerske dane.
– A taj ste krediti digli za izgraditi kuću?
– E, i kuću i drugo… Izgradija sam i komin za sušiti meso, da vam pravo kažem. Tamo je iza kuće. I dobro da jesam, jer kad mi već frižider ne radi, bar da mi nešto potraje. I onda uzmem po gudina svake zime, pa ga lipo rasporedim i posušim – smije se pa govori kako u njega; makar je sirotinja; uvik ima pancete i kobasica. Ne fali mu, dodaje, ni krumpira, kapule, luka, ili kupusa, jer na ono malo zemlje što mu je preostalo uzgaja sve što zna i može, pa što sam ne može pojesti, rado, kaže, daruje susjedima.
I na dan našeg posjeta, doznajemo, za ručak priprema juhu i lešo meso s povrćem, što će mu, objašnjava, ugrijati duh i tijelo na ovako tmuran dan.
U spizu ga, doznajemo, povezu susjedi, jer dućan je udaljen kilometrima, pa jednom mjesečno napuni zalihe šterikama, konzervama, sapunima, baterijama i drugim potrepštinama, a kvarljivu mu hranu u hladnjaku pričuva prva susjeda Gorana Simunić, koja mu redovito i opere odjeću, napuni mobitel i di koji put donese nešto za pojest.
– Pa vama i ne treba žena kraj takve susjede! – šalim se.
– Je, ne treba – odgovara smijuljeći se, pa se zatim uozbilji.
– Tražija sam ja sebi ženu. Nije da nisam. I zaljubija sam se par puta. Ima sam jednu u Slavoniji, još osamdesetih. Ta mi je bila najdraža. Ali nije tila doći ovdje, a ni ja nisam tija ići tamo. Nije mi drago bilo ići gori. I tako je ostalo. Ona se posli udala, a ja se ženija nisam.
– Vi ste, znači, zakleti Dalmatinac – okrećem na šalu.
– Jesam, jesam – smije se, sliježući ramenima i skrivajući pogled.
– A ove vaše susjede iz sela, nisu vam bile po volji?
– Nema ih ovdje! – širi oči dižući glas. – U selu nas je priko sto starih momaka. Koja žena iz našeg sela otiđe Klisu, više se ne vraća – odgovara pričajući poznatu priču o napuštenom selu.
– Kad sam ja bio dite i škola je bila u Donjem Docu, šest, sedam đaka u svakom razredu, a danas je tek tamo negdi kod Srijana. Bilo je svega, života. Svaka je kuća imala krave, konje, ovce, koze… I u nas ih je bilo. Danas ih nitko nema – govori sjetno, pa nastavlja u vedrijem tonu, ne dozvoljavajući sebi ni na trenutak klonuti duhom.
– Ali mi se ne damo. A šta ćemo? Dođu meni prijatelji, pa onda zaverumimo; jedemo i piijemo i veselimo se. Ne bude često, ali dogodi se i to.
– Kako inače provodite dane u penziji?
– A dobro je, pa šta ću… Evo sam se baš vratija od svoga rođaka, kojemu sam nešto radio na kući. Bavim se pomalo građevinom. I ovo svoje sam sagradio uz pomoć drugih, pa i ja drugima pomognem.
– Uspijete li tako što zaraditi?
– Aaah – nagne glavu k ramenu pa obori pogled.
– Je l’ vam plate ljudi na vrime?
– A kako ´ko… Slabo je to… Ja se malo pomučim, nije mi teško radit, pa di koji put nešto i dođe… Da imam struje, ja bi i ovo svoje pomalo sređiva. Stavija bi neke pločice na pod i malo opitura zidove; da mi bude lipše. Biće i nešto love sad kad se riješim kredita… Ma da mi je struje, možda bi se i oženija – zaključuje optimistično, pa nas poziva da razgledamo ostatak nedovršene prizemnice, koja čeka bolje dane.
Iza staklenih vrata koja u kuhinji drže toplinu ogrjeva, skrovito predsoblje i dvoja vrata. Iza jednih, na podu nesuđene spavaće sobe u jednom kantunu naslagani madraci a u drugom kante i alati. Između njih stolica i stari ormar naslonjen na betonski zid, a okačeni o kuke, s krova vise komadi pancete. U “kupaonici” do, na polici plastičnog zidnog ormarića, uz ogledalo počivaju sapuni, britva, četkica za zube… Na podu ni kade, ni WC školjke, a prozorski otvor zjapi bez stakla.
– A gdje obavljate nuždu i higijenu, ako ne zamjerate što pitam?
– Imam di. Poljski WC mi je tu, odma iza kuće, a tu, isprid ulaznih vrata imam i jedan kain.
– Odakle vam voda?
– Donesem iz bunara u susida. Imam je tako i za skuhati i za oprati. Dobro je, kad nije bolje. Nego, boli me što su mi i ovako, bez vode, “Hrvatske vode” sile na penziju.
– Ma nije moguće?
– Ma je! – odgovara ogorčen, pa objašnjava kako mu je nedugo nakon što je legalizirao svoju “nezavršenu jednostavnu stambenu zgradu”, kako je opisana u dokumentu koji nam ubrzo podastire, za nju stigao i obračun vodnog doprinosa u iznosu od 1369 kuna.
– I to su mi odmah silli na cilu penziju, pa sam mora hoditi tamo u Finu i to rješavati. Ne smiju nam, znate, sve odjednom tako uzimati. Pa od čega bi preživija? – pita se iznenađen sistemom koji, kako kaže, zaboravi na čovjeka.
– A imate li koga od obitelji?
– Mater i otac su mi pokojni, a dva brata imam živa, ali nisam s njima u dobre…
– I što ćete sad cilu zimu bez struje, kako kratite duge večeri bez društva i televizije?
– Nemam žene i dice, to je istina, ali nisam uvik sam. Obiđem ljude po selu. Malo kod jednog, pa kod drugog i tako prođu sati. A kad legnem, slušam radio prije nego ću zaspati i to me veseli – govori vadeći džepni tranzistor na baterije, sakriven iza kušina.
– A na Božić?
– A na Božić mi bude lipo! – ozari mu se lice dok nam otkriva svoje male blagdanske rituale:
– Okitim si ja bor, ovdje ga stavim na stol kraj vrata. Pa skuham svega finoga: bude i kupusa i mesa i vina. Susjedi mi donesu kolače, a ja zapalim šterike na sve strane pa uključim radio i slušam lipe pisme. To je nešto… – nekako sjetno će Mate,piše haber.ba.
