“Bilo je tri ujutru. Ušla sam u spavaću sobu svoje kćerke, probudila je, rekla joj da je volim i da će uskoro na jedan put. Bila je bunovna od pilula za spavanje koje sam joj podmetnula u piće nekoliko sati ranije. Onda su dva stranca koja sam unajmila ušli u njenu spavaću sobu i odveli je. Ja sam stajala iza vrata i tresla se. Jesam li upravo izgubila svoju 17-ogodišnju kćerku zauvijek?
Dala sam otkaz na vrlo uspješnom poslu i preselila se na drugi kraj države da bih podizala sina i kćerku na Floridi. Htjela sam da im se više posvetim jer smo se njihov otac i ja razveli. Sve je bilo divno, ali moja kćerka je sa 17 godina upala u loše društvo. Svađale smo se. Izostajala je iz škole. Na kraju sam je dovozila direktno ispred nje, a ona bi mi rekla “možeš da me dovezeš do škole, ali ne možeš da me natjeraš da u nju uđem“. Rekla mi je da hoće da se ispiše i postane frizerka. Tražila je da joj dam novac za upis u tu školu. Nije u tome ništa loše, ali htjela sam da prvo završi srednju školu. Otprilike u to vrijeme policija je dva puta uhvatila njenog 14-ogodišnjeg brata jer je kod sebe imao drogu. Na kraju sam ga poslala u internat da bi bio pod nadzorom i morao da uči. Kada sam ga posjetila vidjela sam da se smirio i disciplinovao. Odlučila sam da i moju kćerku natjeram da promijeni sredinu.
Morala sam da budem brza. Ona je bila pod mojom kontrolom samo dok ne napuni osamnaest, a taj datum se bližio.
Unajmila sam privatno obezbjeđenje koje je avionom prebacilo u pustinju u Juti gdje je bio specijalan kamp za obuku i rad sa problematičnim tinejdžerima. Tu je bilo maloljetnih delikvenata, djece koja se bore sa kriminalom ili zavisnošću, poremećajima ishrane. Kamp vode stručnjaci. Prvog dana kada sam je poslala osjećala sam tugu, ali duboko u sebi sam znala da sam u pravu. Sedam nedjelja je bila tamo, trpeći iscrpljujuće terapije i psihičke izazove.
Živjeli su kao u praistoriji. Nema tekuće vode, sam moraš da se snalaziš. Neki su sjekli sebi kosu jer nisu imali kako da je operu. Davali su im da pišu pisma roditeljima. Njena su bila puna izvinjenja.
Kada je sedam nedjelja isteklo otišla sam po kćerku. Bila je prašnjava i žilava. Zagrlila me. Završila je srednju sa svim peticama i sada se bavi pravom. Djeca se šale da sam psiho majka, ali oprostili su mi i bliski smo.
Sada imam dvoje divne djece i ponovo bih sve uradila“, zaključuje “psiho mama“.
ekskluziva.ba
