Mlada majka Lejla Drakovac izvršila je samoubistvo skočivši sa desetog sprata zgrade u sarajevskom naselju Pofalići. Iza nje su ostali dvomjesečni sin i suprug. Iako nepotvrđeno, kao razlog njenog samoubistva spominje se postporođajna depresija.
Postporođajna depresija se javlja kod jedne od deset žena. Iako je rođenje djeteta najsretniji i najvažniji događaj u ženinom životu, vrijeme nakon poroda može biti uzbudljivo, ali i naporno. Brojne fizičke i emocionalne promjene kod majki mogu izazvati osjećaje tuge, straha i tjeskobe. Čak 80 posto majki se nalazi u blagoj depresiji nakon poroda, ranjive su i neraspoložene, ali takvo stanje uglavnom ne traje duže od dvije sedmice. U oko 10 posto slučajeva simptomi se pogoršavaju, piše “Source“.
“Razni problemi mogu biti okidač, najčešće nije jedan razlog. Nismo sve jednako jake. Sam porođaj nosi sa sobom mnoštvo emocija i one se prepliću – od velike radosti do straha i anksioznosti. Uzrok pomiješanih emocija su i hormonalne promjene, može biti i pad imuniteta i umor. Nerijetko se javlja i briga hoćete li moći da se starate o svojoj tek rođenoj bebi. Problemi u porodici ili finansijski problemi takav tok mogu ubrzati ka ozbiljnijoj depresiji”, kaže psiholog Belma Šoljanin.
Naša sagovornica kaže da pravila nema, ali se određene situacije ipak mogu označiti kao pogodnije za nastanak depresije.
“Neželjene trudnoće, zatim ako je trudnoća bila rizična, ako ju je pratila pojava nekog većeg porodičnog problema, ako postoji neslaganje među partnerima, kao i postojanje određenog zdravstvenog problema koji je postojao pored trudnoće, a tokom same trudnoće i poroda bio izraženiji”, navodi Šoljanin.
U većini slučajeva porodilja će imati izražen nedostatak apetita, nedovoljno će ili loše spavati, bit će dekoncentrisana, zabrinuta, plačljiva. Brinut će je njena podobnost u novoj ulozi, udaljavat će se od najbližih osoba i neće htjeti razgovarati. Bit će izuzetno zabrinuta za zdravlje bebe i za to može li je nekim svojim ponašanjem povrijediti. Simptomi su izraženi i u fizičkom i u psihičkom i socijalnom aspektu života. Nedostatak apetita i nespavanje dovoljni su da se zdravstveno stanje pogorša, ako se ne djeluje na vrijeme.
“Postoji postporođajna tuga ili baby blues, javlja se 2-5 dana nakon poroda i traje do mjesec dana. Čak 80-90 posto žena je doživljava. Najčesće je dovoljan razgovor da se takve emocije savladaju i riješe na najbolji mogući način, podrška porodice u brizi oko novorođenčeta i odmor. Postporođajna depresija počinje se javljati u prvom mjesecu najčešće, ali i u prvoj godini od poroda. Simptomi su ozbiljniji, ako se ne reaguje na vrijeme pogoršavaju se i uveliko narušavaju i otežavaju fukcionisanje majke. Liječenje može biti psihoterapijom, a nerijektko budu uključeni i antidepresivi. Rano javljanje i pružanje pomoći su ključni. Porodica mora biti podrška, naći dovoljno razumijevanja za stanje u kojem se majka nalazi i olakšati joj”, ističe psiholog.
Prema nekim podacima, ukoliko se depresija ne liječi adekvatno i pređe u postporođajnu psihozu, suicid se javlja u pet posto slučajeva.
“Potrebno je stalno ponavljati da je to prolazan period, koji će ostati za nama. Da je majka najbolja majka svom djetetu i da se svakoj ženi može desiti. Pokušati povezati porodilju sa ostalim majkama koje su prevazišle depresiju, kako bi dijeljenjem svog iskustva olakšale i dale još snage ženi koja je nosi sa velikim teretom. Da niko osim mene same mom djetetu ne može željeti više dobra. Da problem i ako se desi mora biti rješiv, da je ozdravljenje jedini put jer malo biće drži oči sirom uprte u jednu od dvije najvažnije osobe u svom životu i odrastanju – svoju majku”, zaključuje Belma Šoljanin.
Ilda je imala problema sa suprugom i njegovim roditeljima, a situacija se nakon porođaja pogoršala. Počela se zatvarati u sebe, izbjegavala je društvo, čak i supruga. Svi su joj smetali, osjećala je da se guši.
“Prvi simptomi su bili ti da sam počela da žalim što sam dobila dijete, čak i što sam ikada poželjela da imam dijete. Obaveze oko djeteta su mi bile mrske, mrzila sam sve oko sebe, a porodica nije bila baš neka podrška jer slabo kome sam vjerovala toliko da mu mogu objasniti kako se osjećam. Vjerovala sam da sam bezvrijedna, da nisam zaslužila da imam dijete, utuvila sebi u glavu da bi bolje bilo da ga nisam rodila. Vremenom sam počela da jedem više, pretrpavala sam se kako bih sebi olakšala osjećanja koja su me tištila. Znala sam po cijeli dan da sjedim u kući, jedem i spavam. Trudila sam se da ispunjavam svoje majčinske obaveze jer sam znala da dijete nije krivo za situaciju u kojoj se nalazim, ali moram priznati da sam to bez podrške radila nevoljno. Vremenom, kako je dijete raslo, počelo da guče, pa priča, pa zubići, zagrljajčići… Počela sam da shvatam da zbog njega moram da se promijenim. Planirala sam da odem psihologu, ali nikada to nisam uradila. Strahovala sam da će me ljudi oko mene praviti ludom radi toga, jer društvo u kojem živimo nije takvo da bi ti dalo bilo kakvu podršku. Bila sam očajna, osjećala sam se kao da sam sama na svijetu. Pričala sam samo sa svojim djetetom. Muž nije nikad bio tu ili je na poslu ili s društvom. On je mislio da je meni očito lijepo tako samoj pa me sve češće ostavljao samu. Dešavalo mi se da noćima sanjam kako skačem sa litice, trujem se… Javljao mi se osjećaj želje za samoubistvom. Mislila sam ako se ubijem da će biti lakše i meni, a i svima oko mene. Mrzila sam sebe, postala sam debela radi prejedanja, a to je stvar učinilo samo gorom. Evo već tri godine nakon poroda i dalje imam slične simptome, samo sam naučila da živim s njima. Više nemam želju da se ubijem jer sam svjesna da moram da živim kako zbog svog djeteta, tako i zbog sebe. Imam samo 25 godina, još nije sve uništeno ima još vremena da počnem život da živim punim plućima kao nekada. Sada samo imam loše snove, nekada ne smijem satima da zaspim, strah me. Žao mi je što nemam punu podršku svih, muž zna za moje stanje i trudi se da mi pomogne. Mislim da je najvažnija stvar steći samokontrolu i pričati ljudima, ne stidjeti se jer što se više zatvaraš u sebe simptomi su gori i teže se izvući iz depresije”, priča Ilda.
Mini se depresija javila nekoliko dana nakon poroda. Nikog osim supruga i bebe nije mogla podnijeti, čak ni svoju majku. Nije podnosila da joj neko dira dijete niti da joj daje bilo kakve savjete.
“Postala sam nervozna, razdržljiva, plačljiva. Samo sam se zatvarala u sobu i plakala. Nisam poželjela nauditi sebi ili bebi, ali sam jedva čekala da muž dođe s posla da ne budem sama s njom. Toliko sam se opteretila da sam loša mama i da moram svaki svoj budni momenat posvetiti njoj, da sam svaki tren provela pričajući joj. Nikada nisam prestajala. Izađemo u šetnju nas dvije, ja ne prestajem. Mislila sam da je zapostavljam ako joj ne pričam, ne pjevam ili ne objašnjavam nešto. Počela sam da gubim volju za mužem, za hranom, svime. Prestalo je slučajno, bez terapije. Nenadano sam dobila posao. U početku me to mučilo jesam li dobra ili loša majka što sam je ostavila, ali sam se brzo navikla. Počela sam raditi kad je mojoj bebi bilo skoro šest mjeseci. Još uvijek ponekad imam taj problem da se pitam jesam li je zaslužila i jesam li dovoljno dobra. Zbog toga sam trpjela užasne mastitise desetak puta, a nikad nisam prestala dojiti. I danas, da joj ne bih iskvarila, ja pričam, igram se, nikad je ne ostavljam. Ako putujemo same, cijelo putovanje ja moram pričati s njom i pjevati joj. Nije bila klasična depresija sa željom da naudim sebi ili njoj, ali sam bila nesretna, plačljiva, preplačljiva, rekla bih. I previše sam se opteretila. U tom momentu, recimo, dođu mi gosti, a ja s njom pričam. Šetam sa sestrom i pričam sa bebom u kolicima. Izgledala sam i ponašala se kao luđakinja”, kaže Mina.
Aldina je prvo dijete rodila sa 25 godina, sada ima 28. Vjeruje da je bila u postporođajnoj depresiji jer je rodila ranije zbog čega je dijete moralo biti u inkubatoru deset dana. Teško joj je palo to što je iz bolnice izašla bez svoje bebe.
“Osjećala sam se kao da su mi dušu iščupali. Ne može se to opisati, ali dijete koje je devet mjeseci raslo u meni, odjednom nije više bilo pored mene. Znam, ima jako teških slučajeva, moj M. je sada hvala Bogu živ i zdrav i veliki dječak, ali meni je to tada jako teško palo. Nakon toga slijedi nesigurnost u ulozi mladog roditelja, strah. Veliki strah. Dodatno me gušila zatvorenost u kući. Ovisnost o drugima i što nisam mogla sve stići sama. Puno se to kupilo u meni i iz dana u dan sam osjećala sve veći pritisak i nezadovoljstvo. Imala sam veliku podršku i razumijevanje od muža, ali jednostavno nisam imala želju govoriti o tome. Čak sam jedne prilike grubo izašla iz auta i samo sa mobitelom u rukama uputila se ni sama nisam znala gdje. Zvao me i zvao, nisam se javljala. Sve dok mi nije poslao poruku kako će bebu nahraniti adaptiranim mlijekom jer više ne zna šta da radi. Kao da me neko upalio ponovo. Nisam mogla to dozvoliti. Voljela sam svoje dijete i dojenje mi je tada bilo najvažnije u zivotu. Vratila sam se i to smo ostavili po strani. I dalje nisam htjela razgovarati i bila sam jako drska prema svima. Sve dok jedne prilike mužu nisam rekla – moramo otići na odmor. Ne znam kako, ali moram se bar nekoliko dana maknuti od svih. Isti taj dan na koži mi se pojavio strašan osip. Nakon silnih pretraga i nalaza jedna jako dobra doktorica mi je rekla da sam jako sretna što je sav moj stres izasao na kožu, a ne udario u glavu. Strah je najveći neprijatelj novopečene mame. Razgovor sa doktoricom o tadašnjem problemu me otvorio. Počela sam da pričam kako sam se osjećala i šta me plašilo. Znam da mi je ta priča najviše pomogla, a uz to i moja beba koju sam uživala da mazim i da hranim”, rekla nam je Aldina.
Zbog problema u trudnoći i dva mjeseca provedena u bolnici Enesa je bila u lošem stanju. Pravi problemi su se javili 40 dana nakon porođaja. Pomišljala je čak i na samoubistvo.
“Na svašta sam pomišljala, da skočim, svašta nešto. Samo me strah od Boga u tome spriječio, ali nisam uspjela bez terapije prevazići taj problem. I danas pijem antidepresive, ne znam koliko ću ih još dugo piti. Tek kad je terapija počela djelovati ja sam se počela bolje osjećati. Plakala sam stalno, nisam ništa specijalno osjećala prema bebi, dojenje mi se gadilo, muka mi bilo, ali sa ove distance žalim što je tako bilo”, ispričala nam je Enesa.
Emira se zbog porodične svađe udaljila od bebe. Žalila je što ju je uopšte rodila jer je preko nje doživotno povezana sa suprugovim roditeljima.
“Kod mene se javila osam dana nakon poroda, svekar i svekrva su me stalno napadali kako im nisam servirala sok i slično. Zatim, miješanje ko će koga kupati. To je uzelo maha tako da nisu htjeli doći ni na imenovanje bebe. Da nije toga bilo sigurno ne bih bila u stanju u kakvom sam bila. U toku trudnoće sam se naslušala kako trebam čim prije početi raditi. Prije poroda sam imala strah od odvajanje bebe, i naravno, to oko svekra i svekrve koji su me uglavnom ignorisali. Serviram im kafu oni je ne popiju i slično. Uglavnom, moje stanje se pogoršalo do te mjere da nisam htjela bebi prići. Dojila sam uspješno i tada sam prekinula. Beba bi plakala, a ja bih stajala pored i plakala s njim jer nisam osjećala da je to moje dijete. Nisam imala mogućnost da se povežem s njim jer su mi ga uzimali iz ruku, kad doji ulazili bi i tražili da ga vide, da prekinem dojenje. Od svega sam bila umorna. Trajalo je to neko vrijeme i ja sam potražila pomoć, tačnije, imam psihologa u društvu pa sam sa njom o tome razgovarala. Jako je bitno da osoba koja je u depresiji razgovara sa ljudima, meni bi godilo da nisam sama. Desio se klik u mojoj glavi, pogledala sam to malo slatko stvorenje i odlučila sam da se trgnem. Ošišala sam se, ofarbala, našminkala, kupila sebi nove garderobe da se opet osjetim ženstveno. Podignute glave sam dočekala svekra i svekrvu i nisam dala više na sebe. Naravno, imala sam potpunu podršku supruga. Prošlo je 13 mjeseci od poroda, i dalje imam problema sa svekrom i svekrvom, ali me ne boli i ne sekiram se jer imam divnog muža i zdravog bebana koji raste. Sretna sam i niko mi to ne može oduzeti”, kazala nam je Emira.
Majke koje su s nama podijelile svoje priče su imale više sreće od Lejle. I dalje su žive i zdrave, a svaka se sa svojim problemima bori onako kako najbolje zna. Njihova poruka svim budućim i sadašnjim majkama koje boluju od postporođajne depresije jeste da ne šute i ne bježe jer ih razgovor sa porodicom i stručnom osobom može spasiti. Postoporođajna depresija se može desiti svima nama, to ne znači da smo lude i da zaslužujemo osudu i ismijavanje, nego da trebamo pomoć i podršku.
cure.ba
