JELENA VELJAČA – Zašto ne bih smjela razmaziti svoje dijete kad će se život ionako pokazati dovoljno okrutnim?

Sjećam se da je jedan moj kolega tu jesen prolazio takozvano privikavanje na vrtić. Vodio bi svoju kćer za rukicu do vrtića, objašnjavajući joj pritom kako mora biti hrabra i bez suza otići s drugom djecom u igru.

Prepričavao bi mi to uz kavu, objašnjavajući kako je svaki dan sve manje plakao nakon što bi otpravio uplakanu kćer s tetom u bespuće jaslica.

Ogroman, muževan, zapuhan od vožnje svog bicikla do radnog mjesta, dok bih ja pila kavu, čistio je naočale od suza i ponosno izgovarao, braneći se: “Ja stvarno ne znam što bih trebao raditi sa svojim djetetom nego razmaziti ga. Ne znam zašto je to loše?”

Nisam znala odgovor. Smješkala sam se kao fol puna razumijevanja, iako, sad tek shvaćam, pojma nisam imala o čemu govori. Postoji, naime, jedna prilično jaka struja pedagogije u Hrvata, koja voli čvrstu ruku.

Moje dijete još nije ni fokusiralo kako spada, još nismo ni izašle iz perioda famoznog babinja, kad sam prvi put začula savjete: Moraš uspostaviti ritam! Ona te vrti oko malog prsta! Pogledala bih svoju bebu u strahu. Jesam li uspjela nekako previdjeti činjenicu da beba od 35 dana manipulira sa mnom? Je li moje dijete novi Machiavelli kad joj to već uspijeva?

Ona bi, redovito, u takvim trenucima moje sumnje, pokušavala prdnuti, grčeći pritom čelo. (Spoiler za neroditelje: bebe iz nekog razloga misle da se kaka i prdi iz glave, ne iz guze). Uglavnom, nije izgledala nimalo manipulatorski.

Nije izgledala kao osoba koja bi mogla bilo što raditi s predumišljajem. Znam da ću zvučati pomalo okrutno, ali ja to valjda smijem reći: često nije izgledala ni kao osoba, već kao nesvjesno biće prilično (ako ne i isključivo) fokusirano na svoje primarne potrebe.

ALI, ja sam očito griješila. RITAM, mama, RITAM. Mama, vi imate problema sa separacijom! Pa ono – da, imam, pomislila bih, šutke. Dijete ima pedeset dana. Malo mi je prerano za internat. Ruku na srce, znam što mi dobronamjerni savjeti, oni koji su preostali iz vremena kad se popločavao put do pakla, pokušavaju reći. Pazite da dijete ne ovlada vama.

Ali kako bi moj suradnik s početka priče rekao: – Zašto da pazim? Naime, on je, baš kao i ja, dobio dijete u relativno zreloj dobi.

Neću reći kasnoj, jer mislim da 35 za ženu, kao ni 45 za muškarca (u njegovom slučaju) nije prekasno za dijete, dapače, ali, koliko god prednosti može imati (financijska stabilnost roditelja, psihička stabilnost roditelja, neka vrsta životne zrelosti), ali svakako smo prošli neke stvari u životu, i adolescentska naivnost nas je trebala napustiti do sada.

Da barem nije! Ponekad je neznanje i neiskustvo doista blagoslov, pogotovo kad je u pitanju beba koja u potpunosti ovisi o vama, a vi u tom trenutku, što o internetu, što o savjetima iskusnijih. Starije su mi majke redovito ovih dana davale packe jer sam “prepopustljiva” i “previše vezana uz dijete”.

Pokušala bih im objasniti da nisam sigurna da moja kćer razumije pojam discipline, no one bi me podsjetile na onu staru “neka se isplače”, a meni bi srsi prošli kroz kralježnicu.

U mojoj je verziji majčinstva, koje, iskreno priznajem, počiva većinom na instinktu, bilo posve prirodno odgovarati tako maloj bebi na sve potrebe.

Ipak, govore mi da činim krivo – čak mi se par puta učinilo da su odmahnuli glavom u znak “evo je, još jedna luda mater”, nakon što bih primila dijete u ruke da je smirim. Jesam li – VEĆ – u opasnosti da postanem “helicopter mama”, kako takve, preopterećene i prebrižne majke posprdno zove engleska literatura?

I kako je moguće da se to događa upravo meni, koja sam, barem sam si umišljala da jesam, potpuno svjesna opasnosti pretjeranog vezivanja djeteta uz sebe (i obrnuto, dakako, najčešće je obrnuto)?

Da, istina, uredili smo dječju sobicu s predivnim kinderbetom koji trenutno baš i ne koristimo – ali to je samo faza, zar ne? Istina, uspavljuje se na rukama, ali TAKO JE MALA.

Istina, ponekad nakon što zaspe ne mogu izvući svoju ruku koja je ostala ispod nje od straha da je ponovo ne probudim, ali sigurna sam da je to drama koju većina majki zna (Shakespeare je amater prema tome što majke prolaze da bi beba zaspala, kunem se). Istina, kad zaplače, ja imam poriv ostaviti svijet da propadne i poletjeti k njoj… ali tako nas je priroda napravila, nije li?

I dok ja (tvrdoglavo?) mislim da je moje djetešce, tek izašlo iz faze koju medicina zove “novorođenče”, premaleno za disciplinu, oko mene se skuplja stara garda koja smatra da bi dijete trebalo staviti na strogi ritam života (a život joj se dakako većinom sastoji od jela i probavljanja istog).

Maltene žele da napravim dispoziciju koja govori bebi kad smije imati potrebe, tako da spriječimo pretvaranje malene u razmaženo čudovište koje će – što? Biti sretno, a ne frustrirano biće? Ne hodati maleno ispod zvijezda, kako bi rekao A. B. Šimić? Biti svjesna sebe, biti svjesna svojih potreba?

U korijenu mog neprihvaćanja strogoće u tako maloj dobi, zapravo je neprihvaćanje strogoće kao takve, ikada. Ne želim to pomiješati s osjećajem za red i pristojnost, ali uzgajati frustrirane poslušnike nije se do danas pokazalo izvrsnim za ovo društvo, zar ne?

Zašto bi moja beba plakala? Da ja dobijem sat vremena više sna? Da se uči strukturi u dobi od nepuna dva mjeseca? Da se uči strahu, srahopoštovanju i paničnom poniznom pokoravanju autoritetu? Da se uči da mora zadovoljiti majku (ili ine), da su potrebe drugih bitnije od njezinih?

Zašto, da citiram svog kolegu, ne bih smjela razmaziti svoje dijete, kad će se život ionako pokazati dovoljno kastrirajućim i okrutnim? U društvu gdje se cijeni stiskanje djeteta u prihvatljive pozicije (i ritmove), ja sam odlučila da je ne želim sputavati.

Ni predugačkim swaddlanjem, ni forsiranjem toga da bude poslušna u trenutku kad još ne zna ni poslušati samu sebe. A naše je društvo prepuno narcisa koji su, očito, tu stepenicu preskočili, pa je nadoknađuju u odrasloj dobi.