Maja, kako kažu stručnjaci, a prenosi zagrebački Jutarnji list, ona spada u kategoriju “najnesretnije djece” s obzirom na to da se njezini roditelji o njoj brinu u dovoljnoj mjeri da im nikada ne bude oduzeta roditeljska skrb, što je glavni preduvjet za posvojenje, a nedovoljno kvalitetno da bi bilo izgledno da će ikada živjeti kao obitelj.
Jednom u 3 mjeseca
Naime, Majin otac ima čvrste veze s djevojčicom, posjećuje je i u skladu sa svojim kapacitetima vodi brigu o njoj. Njegovi kontakti s djetetom mnogo su češći od jednom u tri mjeseca, što Obiteljski zakon propisuje kao minimum ispod kojeg se sudski može oduzeti roditeljska skrb. A u Hrvatskoj ne postoji zakonska mogućnost da se otac sam odrekne roditeljskog prava isključivo zbog dobrobiti svog biološkog djeteta i na taj način Maji osigura posvojenje, odnosno odrastanje u obitelji. U britanskoj i američkoj praksi to postoji upravo zbog takvih ‘sivih’ slučajeva.
Stručni timovi, ako procijene da dijete nema realne izglede da odrasta u obitelji na drugi način i da je to najbolje rješenje, koriste roditeljske kapacitete biološkog roditelja da mu objasne koliko je stabilna obitelj važna za dijete i koliko će djetetu koristiti odrastanje u zdravoj sredini.
Ako to usuglase s roditeljem, roditelj se odriče roditeljskog prava kako bi dijete išlo na posvojenje. U takvim situacijama roditelj ima priliku reći djetetu da ga voli, da će ga uvijek voljeti, ali da nema mogućnosti brinuti se o njemu i da će mu na taj način osigurati krasne roditelje. To je jako važno, osobito djeci – kaže Diana Topčić-Rosenberg, predsjednica Udruge za potporu posvojenju Adopta.
Maja je kao dvomjesečna djevojčica završila u domu, nakon što joj je mama, 18-godišnja djevojka i psihijatrijska bolesnica, završila u bolnici. Otac se nije mogao sam brinuti o njoj.
Prva obitelj
Ni nakon majčina izlaska iz bolnice dijete nije nastavilo živjeti s roditeljima. Vrlo brzo Maja je premještena u prvu udomiteljsku obitelj. – Činilo se da je to odlična obitelj. Međutim, kad je Maja imala jedva tri godine, posjetili smo je, baš nakon što se s udomiteljima vratila s ljetovanja. Htjela je piškiti i, kad smo je skinuli, ostali smo u šoku. Guza joj je bila sva puna modrica. Odveli smo dijete u bolnicu, a liječnik je utvrdio da je izudarana šibom i da ima modrice i po ušima od natezanja uški. Maja je opet otišla u dom, a o svemu je obaviještena policija te je protiv udomitelja pokrenut postupak – priča Majina baka, a koja je tada, kako kaže, u nadležnom Centru za socijalnu skrb zatražila da se ona skrbi o Maji.
Drugi udomitelji
Međutim, Centar je to odbio, očito ne bez razloga: baka, koja sada ima 42 godine, zajedno sa suprugom živi od socijalne pomoći, nitko u kućanstvu nije zaposlen, žive u drvenoj kućici bez kupaonice. Uz to, i Majina mama, dok je bila maloljetna, jedno je vrijeme provela u domu za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi.
Nakon fijaska s prvim udomiteljima, Maja je opet bila u domu, a tada su se pojavili novi udomitelji: visokoobrazovani bračni par bez biološke djece koji se borio s neplodnošću i koji se nije želio baviti udomiteljstvom na klasičan način, nego su se željeli brinuti o samo jednom djetetu kojem su željeli pomoći. Činili su se idealnima za Maju, vrlo ranjeno i zahtjevno dijete koje je zahtijevalo ogroman rad, strpljenje i stručnu pomoć.
Maja je, uz to, izuzetno inteligentna, a baka kaže da je s pet godina čitala i računala bolje od prosječnog djeteta u drugom razredu osnovne škole. Nekoliko mjeseci nakon Majina dolaska u obitelj, udomiteljica je ostala trudna. Osam mjeseci nakon rođenja biološkog djeteta Maju su vratili u dom. Rekli su da to s njihovim biološkim djetetom nema veze, ali da se više nisu mogli nositi s Majinim problemima, a još manje sa stalnim dolascima Majinih bioloških roditelja.
Ni za jedno ni za drugo ni od koga nisu mogli dobiti adekvatnu pomoć. – Moj je stav da oni djevojčicu nikada ne bi vratili da nisu dobili biološko dijete. Čini se da su udomili Maju kako bi pomogli prvenstveno sebi, a ne njoj. Stvarno su se trudili, ali nakon dolaska bebe u kuću i posla koji imaju oko nje, jednostavno su odustali. I, budimo iskreni, oni su se rođenjem djeteta realizirali – kaže stručnjak dobro upućen u slučaj. A to da od sustava nisu dobili gotovo nikakvu pomoć, dodaje, potpuno je točno.
Skrb države
– Sustav i udomiteljima i posvojiteljima ne nudi odgovarajuću stručnu pomoć, koja im je nužna. Osobito je potrebna udomiteljima s obzirom na to da oni nisu posvojitelji, oni se brinu o djetetu koje je zapravo na skrbi države. Prema tome, država im je dužna omogućiti da se skrbe o djetetu – i to u obliku praćenja, potpore i stručne pomoći – kaže Topčić-Rosenberg i ističe da govori samo načelno, jer o konkretnom slučaju ništa ne zna.
cure.ba
