Sve je počelo kada se Mirjana vraćala iz prodavnice držeći dijete u rukama, a onda joj je otmičar prišao s leđa. Komšija koji je cijelu otmicu gledao s prozora petog sprata rekao je da je prvo pomislio da ti ljudi planiraju da je opljačkaju jer su joj se neprirodno približavali, a onda ju je muškarac gurnuo i oteo našu kćerku. U tom momentu, ja sam bio na poslu na Novom Beogradu – rekao je Damir.
Ubrzo ga je Mirjana nazvala telefonom i rekla kako su joj oteli dijete.
– Odsjekao sam se od straha i ne znam za koliko sam bio kod kuće. Zvao sam ljude koji bi mogli da mi pomognu jer sam znao da je svaki momenat bitan – kaže Damir i dodaje:
– Lupao sam glavu pitanjem zašto to da se desi baš nama, ta li je sa mojom kćerkom. Kada sam stigao na ulici je bila moja supruga i ljudi iz kraja.
Minuti koji su tada prolazili su za njih trajali kao dani, a policija im je postavila milion pitanja kako bi mogli da utvrde motiv, ali šta je bilo tim ljudima i zašto su baš njihovu kćerku oteli, to nikako nisu mogli da shvate.
– Srećom, Mirjana je primijetila sivi automobil u kojem su stvari bile razbacane, pa je izgledalo kao da su oni tu spavali i te podatke je odmah dala policiji. Ja sam dao sliku na kojoj je u istoj jakni i čizmama koje je na sebi imala u momentu otmice – nastavlja svoju priču Damir i dodaje:
– Oko 13.30 sati svim policajcima su počeli da zvone telefoni, i znao sam da imaju neki trag. Pola sata kasnije, policija je već bila s njom. Jedan me je pozvao i dao telefon kćerki, i odmah smo krenuli za Šimanovce pod rotacijom, a niko još uvijek nije bio siguran da je to ona. Na pola puta mi je stigla slika. Ljubio sam je i plakao.
Kako kaže, Damir se u tim momentima ponovo rodio. Svi su ga smirivali i govorili da pred njom mora da bude priseban. Kada su stigli, izašao je iz automobila i prišao “BMW“-u. Ona je sjedila u dječijem sjedištu i pružila svoje ručice ka njemu.
– Uzeo sam je u naručje i više je nisam ispuštao. Primijetio sam da ne reaguje uobičajeno, zbog čega i sumnja da su joj otmičari dali neki sedativ. Tepao sam joj, ai nije reagovala, nijednu riječ nije izgovorila, kao da je bila dezorijentisana. Kada smo došli u beogradsku policiju, nije dala da je presvučemo. Vrištala je – kazao je Damir, pa nastavio:
– Došla je i Mirjana, koju su ljekari Hitne pomoći zbog povrede ruke vodili u Urgentni centar. Kćerka nije reagovala ni kada je vidjela nju, pa sam je odveo na Institut za majku i dijete. Tu su je pregledali i pedijatar, hirurg i ginekolog. Nema nikakvih povreda, nema ubode. Rađena je toksikologija, ali će rezultati biti sutra.
Nakon pregleda, Damir se sa kćerkicom vratio u policiju gdje je njegova supruga Mirjana ostala kako bi dala izjavu i identifikovala otmičare. Jedan od policajaca im je rekao da toliko zlo u nečijim očima, kao što je bilo u očima tog muškarca, nikada do sada nije vidio. Ostali su do dugo u noć u policiji gdje je Mirjana pomogla da neke papire prevedu sa francuskog na srpski.
– Prespavali smo noć svi zajedno u jednom krevetu. Došli su i Mirjanini roditelji iz Valjeva, a prvo smo se svo troje ljubili pola sata. Kćerka se vratila u staru formu, ali sam se ja probudio oko dva u noći i nisam više mogao da spavam. Stalno sam razmišljao o tome šta je sve moglo da se desi. Mogli su da je bace, da naprave udes, ali neću više o tome. Ujutru smo se igrali i jurli po stanu – ovim riječima je završio svoju životnu dramu Damir Prenković.
telegraf
