Mirjana Pavlović (Foto: Telegraf)
“Stalno razmišljam o toj bebi. Razmišljam kako su ljekari tako mogli da se ponesu prema meni i prema bebici. Sjetim se svega toga, sita se isplačem i samo kažem da je nemoguće da sam izgubila to dijete. I zamislim kako bi se ono sad igralo sa ostalom djecom. Danas bi imalo pet godina.”
Ovim riječima za Telegraf počinje svoju priču dvadesetšestogodišnja Mirjana Pavlović iz Bogatića, jedna od desetine hiljada žrtava bebi-trafikinga u Srbiji. Ova mlada žena najveću životnu tragediju doživjela je 2008. godine. Te dane, kako kaže, pamtiće do kraja života.
Decembra 2008. godine, u sedmom mjesecu trudnoće, Mirjana je dobila bolove i krvarenje. Iz Bogatića, gdje živi, otišla je u bolnicu u Loznicu. Tamo je krvarenje zaustavljeno, dobila je lijekove i prenoćila u bolnici. Sljedeće jutro imala je brojne preglede, među kojima i ultrazvuk.
– Doktor koji me je pregledao rekao je da sam super, da nema opasnosti i da je sve u redu. Ipak radi sigurnosti, i ispitivanja rekao je da me mora poslati u Narodni front – priča Mirjana. Kako kaže, tada je bila srećna što je sve u redu i nije ni slutila šta je očekuje.
– Kada sam primljena u Beogradu, doktori su me pregledali i svaka informacija je bila drugačija, nijedna se nije slagala. Smjestili su me u neku sobicu, koja je dva sa dva, i u kojoj ima samo krevet (kao kolica koja se guraju niz hodnik), ima jedna komoda i lavabo. Nakon toga, u tu sobicu je ušla doktorka, koja se nije ni predstavila, nije mi se ni obratila, i probušila mi vodenjak, nakon čega je odmah otišla. Nje više nije bilo, nije se pojavljivala i ja je više nisam vidjela”, priča Mirjana i dodaje:
– Poslije pola sata došla je jedna sestra koja mi je dala inekciju u debelo meso. Ja sam nju pitala za šta ste mi dali tu injekciju, a ona mi je rekla “Šta se praviš luda, da ti ublaži bolove”. Ja sam ostala tu bez teksta jer u tom trenutku nisam imala nikakve bolove, nisam osjećala da ću se poroditi, niti sam imala bilo kakve tegobe – priča Mirjana i objašnjava kako se u narednim satima osjećala pospano, opijeno, ošamućeno, dok na kraju nije potpuno zaspala.
Pričajući o tom kobnom 18. decembru 2008. godine, Mirjana se prisjeća najupečatljivijih detalja koji su joj ostali urezani za cio život.
“Doktor koji mi je radio ultrazvuk kad sam stigla u bolnicu obišao me je dva puta. Prvi put me je pitao: “Ko ti je probušio vodenjak?” , ja sam mu rekla neka dokrtorka ne znam koja. Onda su neke sestre prošle hodnikom i on ih je pitao :”Da li znate ko je ovoj probušio vodenjak?”, i sestra mu je rekla koja je doktorka to uradila. Te sestre su svratile u sobu, stajale, doktor me pregledao i otišao. Poslije sat vremena ja se još nisam porodila, doktor je opet došao, pregledao me i rekao “Da se boriš i za svoje dijete i za sebe!”, priča Mirjana.
– Kada sam osjetila da je porođaj krenuo viknula sam: “Sestro hoću da se porodim, na šta mi je ona rekla – pa porađaj se! Otišla je da zove doktora koji mi je radio ultrazvuk, na šta joj je on rekao: Ne pada mi na pamet da je ja porađam, da ja sutra imam sa njom i sa njenom porodicom problema. Onaj ko joj je probušio vodenjak, on nek je i porađa – prisjeća se ova mlada žena.
U narednim satima, “injekcija protiv bolova” počela je da djeluje i Mirjana se osjećala opijeno, i ošamućeno, čula su joj bila oslabljena.
– Gdje su mi probušili vodenjak tu sam se i porodila, tu sam i poslije porođaja zaspala. Kada sam se probudila i dalje sam bila u istoj sobici, tu sam i pitala za moje dijete, a sestra koja mi je dala injekciju je počela da urla: “Šta se praviš luda, tvoje dijete je umrlo“. Ja sam počela plakati, a sestra mi kaže: “Šta se praviš, nisi ti baba koja ne može roditi još koje dijete.” – kroz suze priča Mirjana.
Mirjana priča kako sa doktorkom koja joj je probušila vodenjak više nije imala kontakta. Objašnjava kako su joj nekoliko dana kasnije, dok se još oporavljala ( u istoj sobici, sama i bez direktonog kontakta sa drugim pacijentkinjama) poslali matičara koji ju je pitao želi li ona da sahrani dijete ili ne. Nakon konsultacije sa suprigom, Mirjana se odlučuje da bolnica sahrani dijete. Unezvijerena, uplakana i još nesvjesna onoga šta joj se dogodilo, potpisuje papir bez detaljnog čitanja. Nije dobila nijedan primjerak tog dokumenta. Danas vjeruje da je potpisala usvajanje. Danak bolu, rastrojstvu i neiskustvu.
Po povratku u Bogatić odlazi kod svoog ljekara koji joj je nakon pregledanja papira rekao: “Ja u ovo ne mogu da vjerujem. To što su on tebi uradili… Samo mogu da ti kažem da je tvoje dijete među živima, a ne među mrtvima.”Tražeći dalje potvrde lekra, Mirjana je došla i do jednog koji radi u bolnici gdje se porodila, koji joj je rekao: Ja bih ti pomogao, ali neću da gubim posao!
Kako kaže, svjesna toga šta joj se dogodilo postala je kada je odgledala jedan televizijski serijal o krađi beba. Gledajući tu emisiju, počela je da prepoznaje neke od stvari koje su joj se dogodile. Onda je počela da provjerava dokumentaciju.
Na papirima koje je Mirjana dobila iz bolnice nema faksimila. Vrijeme smrti djeteta se ne poklapa u dokumentima. Porođena je u nesterilnoj sobi, a vjeruje da je dobila “neku vrstu opijata”, jer anesteziju daje anesteziolog u posebnim uslovima. U bolnici su svi vikali na nju i nije imala kontakta ni sa kim nekoliko dana, sem sa medicinskim osobljem. Kasnije je saznala da nije praksa da matičar dolazi u bolnicu, a danas vjeruje da to i nije bio matičar. Nema podatke o tome koji doktor ju je primio, kao ni ko ju je porodio. Obdukcioni nalaz je prema papirima bio gotov za svega 6 dana, a ona ga je na kućnu adresu dobila za mjesec dana.
Vladimir Čičarević, predsjednik Udruženja “Roditelji nestalih beba” vjeruje da je Marijana ima osnovane sumnje da vjeruje da je njeno dijete tog kobnog 18. decembra 2008. godine ukradeno.
– Prije svega da li je normalno i etički da se trudnica porodi u jednom nesterilnom špaizu, bez anesteziologa, sterilnih instrumenata, da li je normalno da se trudnici u tom istom špaizu daje injekcija koja je poslije par sekundi dovodi u narkotično stanje poslije čega dotična upada u dubok san tokom kojeg je doktorka porađa, a da ona to ne osjeća ni najmanje i nakon svega toga je ostavljaju u istoj prostoriji! Marijana je namjenski bila smještena u izolaciju jer je od samog ulaska u bolnicu bila potencijalna žrtva – kaže Čičarević.
Takođe se dovodi u pitanje i medikament koji je primila muskularno a koji je djelovao kao totalna anestezija. Nama su neke babice koje nisu umiješane u krađu beba rekle da su se koristili lijekovi “formidal” ili “dormikum”, koji se koriste kod narkomana kada su u teškim apstinencijalnim krizama, onda mozete misliti koliko je to jak lijek. Sve više majki javlja sa osnovanim sumnjama da su bile drogirane prije i poslije porođaja – objašnjava predsjednik Udruženja”Roditelji nestalih beba”.
Na pitanje kako komentariše upozorenje ljekara Mirjani “da se bori za sebe i dijete”, Čičarević kaže da je “ta izjava samo dokaz koji je nekoliko puta tvrdio javno, a to je da u svim porodilištima postoje dvije struje. Ona koja organizovano krade bebe je prva, a druga je dio ljekara i medicinskog osoblja koji sve to zna, a ćuti iz straha da ne dobije otkaz ili ne doživi prijetnje i šikaniranje na poslu”.
Komentarišući to što je matičar došao u bolnicu i tražio potpis na neki papir, Čičarević kaže da se pordilje “upravo i drogiraju da bi bile izmanipulisane i prevarene tokom narkoze, jer onda imaju izmijenjen šablon razmišljanja i percepcije i tako se koristi psihološki momenat da navodno pacijentkinja potpisuje izlazak iz bolnice ili potvrda porodilje da dijete daje na sahranjvanje ili kremaciju “
– Matičari su nekada postojali u porodilištima 70-ih, 80-ih godina ali 2008. nisu, i to je ono što bi trebalo organi vlasti da istraže -napominje predsjednik Udruženja “Roditelji nestalih beba”.
telegraf.rs
