Facebook (Foto: cure.ba)
To je neka svakodnevnica. Možda vas, možda vašeg brata/sestre, ako ne ukućana, prijatelja sigurno. U naš život uvuklo se neko imaginarno čudo koje ne prestaje harati. Ljudi se tamo vole, mrze, udaju, žene, pa onda su slobodni, a preko noći možda opet zaručeni. Tamo se svi strašno provode, kupuju litre i litre pića, sve to sami popiju i opet ostaju trijezni, tamo svakog svaka pjesma pogađa i svako je svakome brat. Dobro, eventualno kum. Curama vječno prijete neki dušmani (hejteri), stalno se kače postovi o tome kako će to one, svakako, nekad toj nekoj vratiti, kako ona, ako ništa drugo, ima više prijatelja od nje.
Nebrojeno puta mi se desilo da svi skupa prokomentarišemo kako je neko, nešto uradio što nije trebao, pa to objavio, slikao se kako nije trebao, pa želio to podijeliti sa svima, a onda … Nakon svih tih riječi, neko od prisutnih sve to kruniše sa „Sviđa mi se“. Iako znate da imate 582 slike, slikat ćete se u novoj majici jer je nisu svi vidjeli. Ili, još gore, slikat ćete nove tene na kutiji iz „Sport lifea“.
***
I to ste svi znali … Znali ste i da vam pola ili više dana prođe zureći u laptop, da ćete na kraju dana sami sebi moći reći da je to još jedan dan koji niste nikako iskoristili. Znam da svi to u svojoj podsvijesti imaju, ali i dalje se tom osjećaju ne opiru. Krenut ću od sebe. Već otprilike godinu dana nemam profil na Facebooku. I prije toga sam imala prijelaze od po nekoliko mjeseci, deaktivacija, pa opet aktiviram, sve faze prođem i shvatim kako zauvijek treba ostati zatvoren. Zašto? Jedina pozitivna stvar je ta da se čujem sa ljudima koji mi nisu blizu, da vidim šta se dešava u njihovim životima, da čestitam rođendan osobi kojoj bi trebala, a sigurno se sama ne bih sjetila. Da mi bude priručnik u svakodnevnici.
Sad onaj gori dio. Milion i jedna svađa koja ne bi postojala da i meni i osobi s kojom sam na chatu nije dosadno, pa ne znamo šta ćemo. Naravno, najlakše je napraviti svađu ni od čega. Eventualno nisi vratila like drugarici koja ti nešto konstantno like-a, vidjet ćeš momentalno feedback s njene strane. Ako taj i još koji like zafale, pa ostaneš sa ona 2 od članova porodice, tad si već propao u životu. Nemaš nikog. Ako dugo ne objaviš ništa, vječni si štreber i ‘nigdje te nema’. Pored toga, u prijateljima, znači „prijateljima“ imaš 5000 ljudi. Ok, super. Polovina ih je s drugog kontinenta (donekle prihvatljivo), u drugu polovinu spadaju oni koje stvarno treba imati, lažni profili, eventualno neki Kinezi i osobe koje nikad u životu vidjeli nismo.
***
Najbolja konstatacija jedne jako bliske osobe meni je ta da, iako budem vratila fb, nećemo jedna drugoj biti u prijateljima. Zašto?! Zato što ona na profilu ima 20 prijatelja s kojima se ni na jedan drugi način ne može čuti, a želi. Zašto ja ne? Zato što ne želi naš odnos svesti na ovaj način komuniciranja, zato što nećemo izaći da se vidimo, zato što će naš odnos ostati na tome, zato što me neće pitati ono što bi me pitala lično.
Impresionirala me. Nigdje ne želim potencirati to da ja nisam u skupini opisanih ljudi, dugo vremena sam bila, čak i gora od opisanog. Sad toooliko želim podijeliti ovaj osjećaj s drugima. Pored navedenih opcija koje su za mene trenutno prihvatljive, super je i to što ćete se čuti s nekim i kad nemate kredita, saznat ćete nove obavijesti vezane za fakultet, do vas će doći neki bitan haber. Za sve se slažem. Međutim, ta opcija ove društvene mreže više nije prihvatljiva za mnoge. Toliko se zgrozim na to kad vidim da neko, nekome, nešto like-a samo zato što je to postala rutina, ne zato što bi stvarno želio/željela da kaže kako im se to sviđa, ne zato što im je to stvarno lijepo, ne zato što uporno mora dijeliti komentare kako odavno nije bolje izgledao/izgledala, kako su najslađi, kako se najviše vole, kako to u suštini, zaista misle.
***
Ja tako imam nagon nekome reći da skloni određenu sliku, kako stvarno ta slika može izazvati negativan efekat, ali se priključim većini i šutim. Najčešće. Našla sam ovaj način kako bih to izbacila iz sebe. Da ne govorim o linkovima, upisima i objavama koje se stvarno tiču nečeg što je toliko osjetljivo, da se i ne pomišlja miješati sa Facebookom. Dok je moj brat bio u bolnici, njegov zid preplavili su upisi svih njegovih prijatelja, ljudi koji su čuli za to što mu se desilo, topla do još toplije riječi. Tako im je drago jer je on jedva čekao da to pročita. Kad je čuo da su mu se neki ljudi upisali, bio je presretan. Ali, druga strana priče. Neko, iz nekog razloga, iz nekog od većine netačnih izvora, okačio je na status da je moj brat … Ne želim ni pomisliti, a ne napisati.
Igrom slučaja, mama je telefonirala sa medicinskom sestrom intenzivne njege koja je razgovarala sa mamom i gledala u Saju, a i istovremeno slušala razgovor druge sestre koja priča sa glasnogovornicom za Kliniku (nazvala je da se raspita je li istinita ta informacija, kako bi mogla prenijeti u medije). Kad je mama čula šta pita … Da nije istovremeno mogla čuti iz prve ruku istinu, to bi bio njen kraj. Od jednog upisa moglo je doći do trenutka koji bi mnogima bio zadnji.
Kad smo kontaktirali glasnogovornicu i rekli kako dolazi preko Facebooka do mnogih pogrešnih informacija, kako imamo rodbinu i u inostranstvu, kako prate slijed događaja upravo na taj način i kako mogu doživjeti takvu neprijatnost, ona je rekla kako nikome ne bi bilo interesantno čuti da je on dobro i da se oporavlja. Čak i da se založi za to, sumnjala je da će neko to objaviti. To me dotuklo. Tako sam mrzila sve portale, prvenstveno tu osobu, taj upis, a onda tu odvratnu informaciju.
***
To je samo jedan od milion primjera koji su toliko zadirali u nečiju intimu i nečiju bolnu tačku. Hiljade su ih ‘zakopali’ prije vremena.
Da bar znamo kako početi prestajati sa svom tom pretjeranom ljubavlju. Od ovog trenutka se nemojte upisati prijatelju na zid i pitati ga šta ima, pitajte ga to uz kafu. Uostalom, sigurno to već znate, ali „red“ je da se upišete. Niste dugo …
Kao što će i ove riječi biti prvo objavljene na Facebook profilu portala, a onda direktno na portalu, ne mogu se otimati činjenici da je stvarno prisutan kao pojava, ali možemo sami istaći samo one kvalitetne opcije.
Volite se, izlazite, slijedite svoje snove, živite život koji je za vas idealan, sačuvajte osobe koje su bitne, ne dajte da odu od vas, stavite svoju porodicu u prioritet, pazite na svoje zdravlje, od svega napravite trenutak za pamćenje, neka je svaki dan Nova godina, ali obavezno, svoj smisao za humor ostavite za sebe. (:
Svakako da su živa riječ i stvarni svijet mnogo topliji i ljepši.
Možemo svi pokušati zamijeniti prioritete.
Piše: Naida MURTIĆ
doznajemo
